Celulit – bolest 90% žena

Email facebook twitter LinkedIn gbuzz
Autorica članka: Tajana Buhač, mag.pharm., univ.mag. fitofarmacije i dijetoterapije, Centar Ars Pharmae

Celulit se dugi niz godina smatrao kozmetičkim problemom, dok su novija znanstvena ispitivanja potvrdila da je celulit bolest

Celulit – bolest 90% žena

Prva definicija pojma datira iz 1922. godine kada su francuski liječnici Alquier i Pavot opisali celulit kao distrofiju mezenhimalnog tkiva, bez flogističnih dijelova, koju  karakterizira međustanično nakupljanje tekućine. Smatrali su da je poremećaj osnovna reakcija vezivnog tkiva, nastala kao posljedica različitih oštećenja (traume, toksičnost, infekcije)1.

Celulit se primarno pojavljuje kod žena (90%) u različitim razdobljima života. Zahvaća donje udove, pelvičnu regiju i abdomen. Statistički podaci govore da 85% žena starijih od 20 godina ima celulit. Celulit se često poistovjećuje s pretilošću, hipertrofijom i hiperplazijom adipocita. Kod celulita su prisutne i strukturalne promjene u dermisu te promjene u mikrocirkulaciji. Dokazana je povećana koncentracija međustaničnih proteina i međustaničnog tlaka, uz smanjenje krvnog protoka u tkiva što dovodi do snižavanja temperature kože u zahvaćenim područjima.

Anatomija celulita pokazuje površinske masne lobule koje prodiru u dermis i koje su većinom vidljive. Primjenom magnetne rezonancije i spektroskopije u in vivo ispitivanjima dodatno se razjasnio fenomen celulita. Kvantificirani su duboki slojevi masnog tkiva u dermisu i povećanje debljine unutarnjeg masnog sloja kod žena sa celulitom. Debljina kože  žena sa, odnosno bez celulita je relativno slična, dok je debljina potkožnog masnog sloja 5 puta veća kod žena s celulitom, u odnosu na one bez celulita (24,81 mm naspram 4,31 mm). Dokazana je i prisutnost većeg postotka vertikalnih fibroznih septi. Za razliku od kože muškarca, kod žena je prisutno prodiranje strija u epidermis. Kolagen ima gustu strukturu, širi se u jednom smjeru, a epidermis je tanak. Stanje je povezano sa značajnim promjenama matriksa vezivnog tkiva2.

 

Ciljevi liječenja celulita 

Rossi i Vergnanini3 u svom su ispitivanju definirali pojedine ciljeve radi otklanjanja celulita. Fibroblasti koji su aktivirani estrogenom povisuju sintezu glikozaminoglikana, koja uzrokuje povišenje međustaničnog osmotskog tlaka i povećanje zadržavanja tekućine. Kao posljedica dolazi do stezanja krvnih žila i do tkivne hipoksije. Lokalni proupalni citokini također induciraju sintezu kolagena. Povećani kapilarni tlak, smanjenje plazmatskog osmotskog tlaka i povećanje međustaničnog osmotskog tlaka (ili smanjenje limfnog protoka) uzrokuju nastanak unutarstaničnog edema. Progresivno okomito rastezanje uzrokovano hipertrofijom adipocita utječe na fibroblaste koji se prilagođavaju, remodelirajući izvanstanični matriks.

Anatomija potkožne masnoće uključuje dva sloja odvojena površinskim tankim slojem vezivnog tkiva. Sloj koji se nalazi najbliže dermisu se naziva areolarni sloj, a sastavljen je od velikih globularnih adipocita koji su posloženi okomito. U tom su dijelu potkožnog sloja krvne žile mnogobrojne i krhke. U dubljim lamelarnim slojevima stanice su manje i posložene su horizontalno, a krvne žile su veće. Kada se osoba udeblja, upravo se taj sloj poveća. Žene i djeca imaju deblji areolarni sloj. Taj je sloj primarno kontroliran estrogenom i u femoralnom području su adipociti otporniji na lipolizu. Nekolicina hormona stimulira lipogenezu (inzulin, estrogen, prolaktin) dok ju drugi usporavaju.

Katekolamini stimuliraju lipolizu aktivacijom adenil-ciklaze. Međutim, indukcija lipolize adipocita nije dovoljna da bi se uklonio višak triglicerida u tim stanicama. Oslobođena masnoća samo bi se premjestila u cirkulaciju, obradila u jetri, te bi došlo do povećanja koncentracije LDL lipoproteina u krvi, povrata u potkožni masni sloj, te ponovno iskorištavanje za sintezu triglicerida u adipocitima posredovanu lipoprotein lipazom. Iako je to proces koji je nedjelotvoran i energetski neisplativ (preusmjeravanje transporta triglicerida) unutar njega ipak dolazi do određenoga trošenja energije. Najučinkovitiji put uklanjanja masti iz adipocita bilo bi povećanje stupnja mitohondrijskih nevezanih proteina i “sagorijevanje” masnoće (termogeneza), pa je to i jedan od razloga primjene djelatnih tvari koje izazivaju termogenezu u lokalnom tretiranju celulita.

 

Etiopatogeneza celulita

Tijekom nekoliko posljednjih desetljeća razvile su se 3 osnovne teorije koje objašnjavaju etiopatogenezu celulita: edemi koji nastaju kao posljedica pretjerane hidrofilnosti unutarstaničnog matriksa, promjene u mikrocirkulaciji i različite anatomske strukture potkožnog tkiva žena u odnosu na muškarce.

Bassas-Grau i Bassas-Grau 1964. godine4  opisuju fenomen hiperpolimerizacije kiselih mukopolisaharida u vezivnom matriksu potkožnog tkiva kod pacijenata sa celulitom. Do hiperpolimerizacije dolazi uslijed abnormalnog povećanja hidrofilnosti tkiva što vodi do nastanka kroničnog edema i do fibroskleroze. Iako pojavu nisu potvrdili drugi stručnjaci, uvelike je utjecala na terapeutski pristup liječenju celulita, opravdavajući topičku ili mezoterapijsku primjenu hijaluronidaze ili drugih tvari za koje je poznato da posjeduju litički učinak na proteoglikane.

Ispitivanja koja su proveli Lotti i sur.5 primjenom fiksacije rutenija u elektronskom mikroskopu ispitivala su dermis kože zahvaćen celulitom. Zamijećene su povišene koncentracije glukozaminoglikana, zajedno s aktivacijom fibroblasta, promjenama u staničnom zidu mikro žila kao i razrijeđenost subepidermalnog kolagena i elastičnih vlakana. Histokemijska analiza pokazuje abnormalnu strukturu vezivnog tkiva koja putem zadržavanja tekućine u međustaničnom matriksu uzrokuje novo uklanjanje kolagena u potkožnom tkivu. Promjene u mikrocirkulaciji definiraju celulit kao posljedicu disfunkcija u tkivnoj mikrocirkulaciji.

Binazzi6 je postavio prekretnicu u tumačenju histopatoloških aspekata celulita, zahvaljujući ispitivanjima koja su mu omogućila razvoj patogenetske teorije koja se i danas primjenjuje. Početna faza često je povezana s pretilošću, a klinički je karakteriziraju nepravilnosti na površini kože: zadnjici, bokovima, abdomenu, ramenima. Histološki pregled otkriva ekstremne razlike u veličini i obliku adipocita, zajedno s edemom dermisa, dilatacijom limfnih žila i hiperkeratoznim slojevima.

Sljedeća faza raspoznaje se prisutnošću nodularnih lezija koje se definiraju palpacijom, pokretne su i bolne, veličine 1-6 mm. Histološki pregled pokazuje duboku subverziju potkožnog tkiva; vezivno tkivo okružuje adipozne lobule, stvarajući nodularne strukture koje postaju sklerozne. Prisutne su i promjene u krvnim žilama.

U svojem detaljnom anatomsko-fiziološkom ispitivanju završnog dijela cirkulacije Curri7 zaključuje da je osnovni funkcionalni element mikrocirkulacija-tkivo jedinica formirana od distalnih žila (aferentna arteriola, metaarteriola, prekapilarni sfinkter, arteriovenozna anastomoza, kapilarna mreža, eferentne venule i limfa) i perivaskularnog vezivnog matriksa. Spomenuta jedinica omogućuje mehaničku potporu osjetljivom zidu kapilara, a ima i ulogu filtera u metaboličkoj razmjeni između krvi i parenhima.

Endotel ima ključnu ulogu u održavanju homeostaze mikrocirkulacije. On nema samo mehaničku funkciju nego i modulira izmjenu tvari iz krvi i tkiva, te održava ravnotežu između pro- i antikoagulansa, pro- i antifibrinolitičkih tvari, vazodilacije i vazokonstrikcije. Endotel odražava funkcije mikrocirkulacije prilagodbom na promjene unutar stanica.

Curri i Merlen8 su razjasnili morfološke posebnosti mikrocirkulacija - tkivo jedinice potkožnog tkiva, koja ima određene karakteristike: mrežu kapilara koja se nalazi u blizini adipocita i koja smanjuje “širenje prostora” na minimum, izostanak arterio-venozne anastomoze što vodi do smanjenja perfuzije adipocita, grane koje povezuju arterije i vene adipoznog tkiva s vaskularnim pleksusom dermisa i mišićnim tkivom, stvarajući cilindrične jedinice, šireći se u hipodermis.

Prisutnost estrogenskih receptora u endotelnim stanicama i glatkim mišićima objašnjava funkcionalne razlike u ženskoj mikrocirkulaciji, posebice povezanost s napetošću krvnih žila i s permeabilnošću.

Jedan od uzročnih faktora je identificiran kao kronični poremećaj u mikrocirkulaciji, koji nastaje kao posljedica nedostatka u funkcioniranju arterijskog aparata koji modulira krvnim protokom, ili zbog nedostatka u funkciji krvnih žila. Posljedice nastalog stanja su: usporavanje krvnog protoka, neravnoteža hidrostatskog tlaka, smanjenje oksidacije tkiva, oštećenje endotela, povećanje permeabilnosti žila, povećanje hidrostatskog tlaka u međustaničnom području, ponavljajuće epizode nastanka edema unutar adipocita. Oštećenja adipocita primarno se manifestiraju putem anizopoikilocitoza (povećan broj eritrocita), puknuća plazmatske membrane te curenja masnog materijala. Mreža fibrila koja služi kao okvir adipoznim lobulama zadebljava se uslijed hipoksije i posljedičnog oksidativnog stresa. Nastaje mlado vezivno tkivo koje stvara lobule okružujući degenerirane adipocite. Kao posljedica, formirane mikronodule spajaju se zbog dodavanja kolagena koji postaje sklerozan, nastaju opipljivi makro noduli koji uzrokuju nepravilnosti u površini kože.

 

Anatomske posebnosti ženskog potkožnog tkiva

Mnogi autori9 tvrde da na području nastanka celulita nije moguće razaznati histološke promjene različite od onih koje su prisutne u zonama akumulacije “normalnog” masnog tkiva. Ako je tako (ako je celulit zaista samo manifestacija akumulacije masnoga tkiva) pitanje koje se nameće je zašto se on gotovo isključivo pojavljuje kod žena?

Na temelju histoloških ispitivanja na velikom broju uzoraka (180) dva njemačka doktora Nurnbergi Müller10, opovrgnula su prisutnost edema ili fibroze na ispitivanom tkivu. Ispoljavanje kožnih nepravilnosti u tipičnim ženskim područjima oni pripisuju dvama uzročnim faktorima: pretjeranom taloženju masti i posebnosti strukture potkožnog tkiva žena na tim područjima. Fibrozne grane tamo su okomito posložene u odnosu na površinu kože i odvajaju voluminozne lobule u pravokutne odjeljke, a njihovi vrhovi “pritišću” dermis i guraju ga prema gore. To vodi do izraženosti “valovitih” područja na površini, koja su vidljiva i kod izrazito mršavih žena. Žene kod kojih se razvija zadebljanje potkožnog tkiva u područjima tipičnim za ginoidnu pretilost javljaju se povećane lobule. One se u centru šire u dermis, s hipertrofiranim adipocitnim lobulama, stvarajući različite nepravilnosti koje su prvo vidljive u stajaćem položaju, a kako stupanj celulita napreduje i u ležećem.

U potkožnom tkivu muškaraca kolagenska su vlakna drugačije raspoređena - u križ - i stvaraju značajno manje lobule koje ne prodiru u dermis ni kod prisutne hiperakumulacije masti. Kod hipogonadnih muškaraca masno tkivo ima žensku morfologiju, pokazujući da je androgenska aktivnost uzročni faktor bilo kojih spolnih razlika. Poznato je i da potkožno tkivo kod žena ima više nepravilnosti i “rupa” u subdermalnom sloju što dodatno omogućava ispoljavanje adipoznih lobula.

 

Liječenje celulita

U svrhu liječenja celulita najčešće se primjenjuju kombinacije različitih metoda liječenja kao što su masaža, oralna primjena anticelulitnih pripravaka, topička primjena anticelulitnih pripravaka i obavezna regulacija svakodnevne prehrane.

Prehrana - svaki bi obrok trebao sadržavati sve nutrijente, odnosno preporučuje se smanjena konzumacija rafiniranih namirnica. Naglasak bi trebao biti na povrću i voću, žitaricama i ribi. Povrće i voće bogato je mineralima i vitaminima koji sudjeluju u metabolizmu masti i ugljikohidrata, bogati su i vlaknima koja usporavaju izlučivanje inzulina i reguliraju probavu.

Također se preporučuje konzumacija tekućine (voda ili čaj) da bi se izbjegla eventualna dehidracija organizma, ubrzao metabolizam i poticao rad bubrega. Na taj se način pospješuje i eliminacija toksina iz organizma.  

Tjelovježba i boravak na svježem zraku dodatno ubrzavaju cirkulaciju i dovode do sagorijevanja masnih stanica.

Masaža - snažna masaža primjenjuje se u svrhu poticanja uklanjanja međustanične tekućine i poboljšanja limfnog protoka. U početku su poboljšanja na koži kratkotrajna, a dugotrajni učinak se postiže s vremenom. Najčešće se primjenjuje anticelulitna ručna masaža kojom se poboljšava poremećena mikrocirkulacija, stimulira metabolizam i limfni sustav, te se ubrzava izlučivanje otpadnih tvari. Pomaže ubrzanom i poboljšanom prodiranju aktivnih djelatnih tvari iz anticelulitnih krema i drenažnih ulja.  

Limfna drenaža je, također, jedna od neizostavnih masaža kod uklanjanja celulita. Potiče optok limfe u tijelu i na taj način poboljšava i ubrzava uklanjanje toksina iz organizma. Otpadne tvari se u određenim zonama odlažu u limfnim čvorovima. Tijekom masaže stimuliraju se upravo te zone da bi se ubrzao protok limfe.

Anticelulitni pripravci - možemo zaključiti da je celulit bolest koja nastaje kao posljedica različitih uzročnika. Upravo zato anticelulitni pripravci sadrže više različitih djelatnih tvari koje djeluju na pojedine uzročnike. Celulit nastaje tijekom dužeg vremenskog perioda tako da se i rezultati topičke primjene ne mogu očekivati u kratkom vremenskom periodu. Najčešći oblici topičkih pripravaka su različite kreme ili gelovi, dok se relativno često primjenjuju i različite bandaže. Od oralnih oblika najčešće se primjenjuju tablete ili kapsule koje većinom sadrže tvari koje se nalaze i u topičkim pripravcima.

U pripravcima nalazimo veliki broj različitih djelatnih tvari koje imaju termogeni učinak, poboljšavaju sagorijevanje masnog tkiva, pojačavaju oslobađanje masnih kiselina, poboljšavaju protok krvi. Također mogu biti prisutne i tvari koje djeluju detoksificirajuće ili imaju blago diuretičko djelovanje. Važno je primijeniti i djelatne tvari koje održavaju hidraciju organizma, te tvari koje poboljšavaju dotok kisika u zahvaćena područja.11  

 

Literatura:

1. Franchi J, Pellicier F, Andre ́ P, Schnebert S. Adipocyte and the story of slimming products. Pathol. Biol. 2003;51:244–247.

2. Querleux B, Cornillon C, Jolivet O, Bittoun J.  Anatomy and physiology of subcutaneous adipose tissue by in vivo magnetic resonance imaging and spectroscopy: relationships with sex and presence of cellulite. Skin Res. Technol. 2002;8:118–124.

3. Rossi ABR, Vergnanini, AL. Cellulite: a review. JEADV. 2002;14:251–262.

4. Bassas Grau E,  Bassas Grau M. Consideraciones clinicas etiopatogenicas y terapeuticas sobre la mal nomada ‘cellulitis’. Ann. Med. 1964;16:2-17.

5. Lotti T, Ghersetich I, Grappone C, Dini G. Proteoglycans in so-called cellulite. Int. J. Dermatol. 1990;29:272–274.

6. Binazzi M, Grilli Cicilioni E. A proposito della cosiddetta cellulite e della dermato-pannicolopatia edemato-fibrosclerotica. Ann. It Derm. Clin. Sper. 1977;31:121–134.

7. Ryan TJ, Curri SB. Blood vessels and lymphatics. Clin. Dermatol. 1989;7: 25–36.

8. Curri SB, Merlen, JF. Microvascular disorders of adipose tissue. J. Mal. Vasc. 1986;11:303–309.

9. Scheinfeld NS. Obesity and dermatology. Clin. Dermatol. 2004;22:303–309.

10. Nurnberger F, Muller G. So-called cellulite: an invented disease. J. Dermatol. Surg. Oncol.  1978;4:221– 229.

11. Rawlings AV. Cellulite and its treatments. Int. J. of Cosm. Sci. 2006;28:175-190.

 

 

 

 

 

 


Email facebook twitter LinkedIn gbuzz
Banner