Alergija

Posljednjih desetljeća alergije pokazuju trend porasta. Gotovo svatko se barem jednom, a mnogi i više puta, susreo s tom ne tako opasnom, kako neugodnom bolešću. Što joj je uzrok, nije lako odgovoriti, no vjerojatno su to promjene u okolišu i sve već zagađenje, velika upotreba lijekova te promjene u prehrani i načinu života.

Mehanizam nastanka alergijske reakcije

Alergiju možemo definirati kao neprimjeren odgovor našeg imunološkog sustava na različite čimbenike iz okoliša – alergene. Organizam se od svake tvari koju prepoznaje kao stranu i potencijalno štetnu - primjerice bakterija i virusa - štiti specifičnim obrambenim mehanizmima. Jedan od tih mehanizama je stvaranje specifičnih antitijela – antigena. Tvari koji izazivaju alergijsku reakciju nazivaju se alergeni. Oni će samo kod osoba s alergijskom sklonošću izazvati neprimjerenu reakciju imunološkog sustava.
Prilikom prvog kontakta alergena i antitijela ne dolazi do alergijske reakcije, nego samo do stvaranja specifičnih antitijela protiv dotičnog alergena. Taj period stvaranja preosjetljivosti naziva se senzibilizacija. Pri ponovljenom kontaktu, antitijela (imunoglobulini) prepoznaju alergen i nastoje ga izbaciti iz organizma proizvodeći velike količine imunoglobulina E (IgE). Molekule IgE  pričvršćene su uz stanice nazvane mastociti (nalaze se u tkivima: koža, sluznica nosa i bronha..) ili bazofili (u krvi). Mastociti s receptorom za IgE na površini i mnoštvom granula u svojoj citoplazmi, pucaju i oslobađaju različite medijatore alergijskih reakcija, među kojima je najvažniji histamin. Svojim vazodilatacijskim djelovanjem histamin uzrokuje upalnu reakciju u tkivu, što rezultira neugodnim simptomima kao što su svrbež, curenje iz nosa, crvenilo, suzenje očiju, kožne reakcije itd...
Simptomi alergijske reakcije mogu biti lokalizirani na organ putem kojeg je alergen ušao u organizam, primjerice na kožu ili sluznice, probavni ili dišni sustav, ili mogu biti sustavni, tj. zahvatiti cijeli organizam. Simptomi se znatno razlikuju po intenzitetu i brzini nastanka, a mogu biti od laganih smetnji do čak po život opasnih stanja. Ako se lokalizirani i opći simptomi razvijaju velikom brzinom te ugrožavaju život bolesnika, može doći do anafilaktičkog šoka.

Atopijske bolesti

Alergijske bolesti u čijem nastanku važnu ulogu imaju IgE antitijela nazivaju se atopijske bolesti. To su uglavnom astma, alergijski rinitis i konjuktivitis, te alergijske bolesti probavnog sustava kao i atopijski dermatitis. Atopičarom se naziva osoba koja ima nasljeđenu sklonost stvaranju IgE antitijela, a time i povećan rizik za razvoj spomenutih bolesti. Nasljeđena sklonost alergiji ne znači da će se neka od alergijskih bolesti i razviti - važni su čimbenici utjecaj okoline i stil života. Većina alergena su proteini iz unutarnjih ili vanjskih prostora, koji se u organizam unose udisanjem, hranom ili preko kože, pa je i prvi preduvjet prevencije alergijskih bolesti izbjegavanje kontakta s poznatim alergenom.

Alergijske bolesti dišnog sustava 

S obzirom na uzročnike i zahvaćene organske sustave, može se govoriti o kožnim alergijama, alergijama na lijekove i cjepiva, na ubode insekata, alergijama na hranu, a najčešće se javljaju alergijske bolesti dišnog sustava. Mogu se manifestirati u gornjim dišnim putovima (nos, sinusi) ili donjim (bronhi i pluća), a često i na obje razine. Ta je vrsta alergije uzrokovana preosjetljivošću na neke tvari iz okoliša, s kojima se u dodir dolazi putem dišnog sustava.
Kontakt alergena iz okoliša sa sluznicom dišnog sustava uzrokuje u senzibilizirane osobe tipične neugodne simtome na zahvaćenim organima. Tako nastaju alergijski rinitis i/ili konjuktivitis, a na donjim dišnim putovima astma. Pojavnost alergijskog rinitisa kod odraslog stanovništva iznosi 10-15%, a astme 5-7%. Upalnim procesom zbog preosjetljivosti sluznice nosa na neki od alergena, ona gubi svoju osnovnu zaštitnu funkciju i uzrokuje niz tegoba. Naime, nos djeluje poput filtera, ovlaživača i grijača te priprema zrak da vlažan, ugrijan na 37 C i očišćen od čestica većih od 5-6 mikrometra iz vanjske atmosfere, uđe u pluća. Kada nos više ne vrši svoju zaštitnu funkciju, u pluća ne dolazi kvalitetno pripremljen zrak, pa postoji opasnost od astme. Simptomi alergijskog rinitisa slični su prehladi, no traju duže i javljaju se uvijek u isto doba godine. To su kihanje, curenje vodenastog sekreta, otok krvnih žila (kongestija) koji se osjeća kao začepljenost nosa, često i uz gubitak osjeta mirisa. Tegobe su neugodne i često bolesniku smanjuju radnu sposobnost, pa je kod bolesnika s alergijskom hunjavicom česta prekomjerna i preduga upotreba kapi za nos - dekongestiva, što može biti štetno.
Uzroci alergijskog rinitisa su cjelogodišnji ili sezonski alergeni. Cjelogodišnji su najčešće sastojci kućne prašine, osobito grinje, dlake životinja ili plijesni. Smatra se da su grinje najčešći pojedinačni čimbenik rizika za nastanak alergije. Najradije obitavaju u madracima, tepisima i tapeciranom namještaju, a pogoduju im vlaga, toplina i neprovjetravani prostori.
Oblik rinitisa koji se javlja samo u određeno doba godine zovemo sezonski ili intermitentni alergijski rinitis, a uobičajeni termin peludna groznica objedinjuje alergijsku hunjavicu i alergijski konjuktivitis. Pojavljuje se u vrijeme kada se u zraku nalaze čestice peludi  stabala, trava ili korova.  Za nastanak simptoma potrebna je određena koncentracija peludi u zraku, a izraženiji su što je količina peludi u zraku veća. Najčešće se javlja u proljeće i ljeto, a velikom oslobađanju poleni pogoduje toplo i suho vrijeme, uz visoki tlak zraka. Najveća koncentracija peludi je ujutro, za sunčanih i vjetrovitih dana. Najveća koncentracija peludi u zraku je u vrijeme cvjetanja, a to ovisi o klimatskom podneblju, vegetaciji određenog područja, te o mikroklimatskim uvjetima. Periodi cvjetanja stabala i korova obično su kraći i intenzivniji, a kod trava dugotrajniji, uz nižu koncentraciju peludi.
Bolesnici moraju izbjegavati izloženost alergenu, u čemu im može pomoći bioprognoza koja se već nekoliko godina redovito objavljuje u medijima. Pomoći će i peludni kalendar – obavijest o razdobljima prisutnosti peludi određenih biljaka u zraku u određenom klimatskom području. Tako će bolesnici koji su informirani o pojavi pojedinih sezonskih alergena u zraku, moći prilagoditi svoje aktivnosti tako da što manje dolaze s njima u kontakt. Time će prevenirati pojavu simptoma te započeti odgovarajući način liječenja.
U kontinentalnom dijelu Hrvatske, iz godine u godinu povećava se broj oboljelih od alergije na polen ambrozije. Taj javno-zdravstveni problem pokušava se riješiti edukacijom stanovništva i akcijama iskorjenjivanja biljke.

Liječenje

U liječenju alergijskog rinitisa primjenjuju se preventivne mjere i različiti terapijski postupci. Najučinkovitija preventiva je izbjegavanje alergena i  poboljšanje okoliša. Terapijski postupci obuhvaćaju imunoterapije i primjenu lijekova.
Specifična imunoterapija (SIT) - može se primijeniti kada postoji preosjetljivost samo na određeni alergen, npr. na samo jednu vrstu peludi ili na jedan cjelogodišnji alergen. Provodi se unošenjem alergena na koji je bolesnik preosjetljiv, ali na različit način nego kod nastanka alergijske reakcije (udisanjem). Imunoterapija hiposenzibilizacijom dugo se provodila supkutanom aplikacijom alergena, a danas se preporuča sublingvalna hiposenzibilizacija koja znatno smanjuje mogućnost potencijalnih opasnih sistemskih alergijskih reakcija. Imunoterapija  nije pogodna za veći broj bolesnika, pa se u liječenju najviše koristi medikamentozna terapija.
Lijekovi za ublažavanje simptoma alergijskog rinitisa najčešće se upotrebljavaju lijekovi iz skupina antihistaminika, kortikosteroida, dekongestiva, kromona, antileukotrijena i antikolinergika. Kod nas nisu dostupni svi navedeni lijekovi, no postojeći izbor nudi uspješne terapijske mogućnosti.
Antihistaminici su najvažnija skupina lijekova u tom području. Djelotvorni su za sustavnu primjenu u alergijskom rinitisu, osobito peludnom, a primjenjuju se i za sprječavanje urtikarije i uklanjanje njenih simptoma. Koriste se i nakon uboda insekata te kod alergije uzrokovane lijekovima. Pojedini antihistaminici razlikuju se u dužini djelovanja i intenzitetu nuspojava (sedacija, pospanost). Noviji antihistaminici imaju znatno manje izražene sedativne nuspojave te su pouzdani i sigurni lijekovi koji uspješno ublažavaju većinu alergijskih simptoma u blagim oblicima bolesti. Preporuča se početak uzimanja prije nastupa tegoba. Od sustavnih antihistaminika (ATK skupina R06) najčešće se propisuju derivati piperazina (R06AE): cetirizin i  levocetirizin, te ostali iz skupine R06AX, kao što su loratadin, feksofenadin i dezloratadin. Loratadin, triciklički antihistaminik dugotrajnog djelovanja sa selektivnom antagonističkom aktivnošću na periferne H1 receptore, liječi mnogobrojne simptome alergijskog rinitisa i dermatološke oblike alergije. U prikladnom pakovanju i jačini, preparat loratadina registriran je kao bezreceptni lijek što omogućava bolesnicima njegovu dostupnost i sigurnost u samoliječenju .
Intranazalni kortikosteroidi (R01AD): budezonid, flutikazon, mometazon su vrlo učinkoviti protuupalni lijekovi koji će uspješno ukloniti ili umanjiti simptome, a uz pravilnu primjenu imaju minimalnu mogućnost izazivanja štetnih posljedica za bolesnika. Kortikosteroid u inhalacijskim formulacijama udiše se i ulazi samo u dišne putove, a ne ulazi u cirkulaciju, pa nema opasnosti od nuspojava. Lokalni kortikosteroidi propisuju se u slučajevima kada antihistaminici ne pomažu, u svim oblicima bolesti osim kod povremenog blagog rinitisa. Samo iznimno, u vrlo teškim oblicima bolesti, kortikosteroidi se kroz kraće vrijeme daju sistemski, u obliku tableta.
Dekongestivi  (R01A) - topički nosni dekongestivi su simpatomimetici koji vazokonstrikcijom krvnih žila nosne sluznice smanjuju njezin otok uzrokovan alergijskom reakcijom i tako olakšavaju disanje. Obično se koriste preparati nafazolina, oksimetazolina i ksilometazolina u obliku kapi ili spreja za nos. Djelovanje im je vremenski ograničeno, pa nakon prestanka djelovanja lijeka dolazi do sekundarne vazodilatacije i pogoršanja kongestije nosa. To često potiče korisnike na dugotrajnu i nekontroliranu primjenu, što dovodi do oštećenja cilijarnog epitela nosne sluznice. Stoga se savjetuje primjena nosnih dekongestiva najdulje 7 do 10 dana.
Kako bi se postigla bolja kontrola alergijske bolesti, potrebno je izbjegavati uzročne alergene, odabrati odgovarajući najprikladniji način liječenja, te educirati bolesnika o prepoznavanju simptoma anafilaksije u težim oblicima alergija (primjerice na lijekove ili ubod insekta).

Literatura:

1. Andreis I., Imunologija, VI. Izdanje, Medicinska naklada , Zagreb 2004.
2. Vrhovac B. i sur., Interna medicina, 1997.
3. B. Vrhovac, Ž. Rainer i sur., Farmakoterapijski priručnik,  3. Izdanje, Med-Ekon, 2000.
4. Hrvatski časopis za javno zdravstvo, Vol.5, br.18, travanj 2009., R. Peternel, Incidencija peludnih alergija po proatornim jedinicama RH
5. http:/www.cybermed.hr/index.php./pbl/portal za pac./
6. Ambrozija, Gradski ured za zdravstvo, rad i socijalnu skrb, 2005.
7. http://www.kbsm.hr/klinkemija/HDMB/4.kongres.hdmb.hr
8. L. Bencarić, Registar lijekova u Hrvatskoj, Udruga poslodavaca u zdravstvu, 52/2009.