Kad zaboli uho…

Email facebook twitter LinkedIn gbuzz
Autorica članka: Maja Bartolec, mag. pharm.

Pacijenti često u ljekarnu dolaze sa simptomima boli u uhu, svrbeža i slabijeg sluha te traže ljekarnikovu pomoć.Da bismo znali što im savjetovati, moramo prvo znati što je uzrok njihovim simptomima.

Kad zaboli uho…

Građa uha

Uho je glavni organ osjetila sluha i ravnoteže. Dijeli se na vanjsko uho (auris externa), srednje uho (auris media) i unutrašnje uho (auris interna). Vanjsko uho čini ušna školjka koja hvata zvučne valove, vanjski zvukovod prosječne duljine 3,5 cm i bubnjić koji predstavlja granicu između vanjskog i srednjeg uha. Srednje uho čine zrakom ispunjeni prostori koji su preko Eustahijeve cijevi povezani s nosnim dijelom ždrijela te bubnjište u kojem se nalaze slušne koščice. Unutarnje uho se prema funkciji može podijeliti na slušni i statički organ.

Vanjsko uho

Uška je kožni nabor oblika lijevka kojem potporu čini elastična hrskavica, a čija udubljenja i izbočenja hvataju zvučne valove te ih šalju u smjeru vanjskog zvukovoda. Na ulazu u vanjski zvukovod nalaze se zaštitne dlačice koje se u nešto većoj količini mogu naći kod ljudi poznije

dobi. Vanjski zvukovod, koji je djelomično hrskavične, a djelomično koštane podloge, svojim oblikom pojačava frekvenciju zvučnih valova i na njegovoj se površini nalazi višeslojni oroženi pločasti epitel, žlijezde lojnice i dlake. Vanjsko uho završava membranom tympanicom, odnosno

bubnjićem - sivom, ovalnaom membranom koja je u sredini ljevkasto uvučena. Normalnu floru vanjskog zvukovoda čine bakterije i to vrste Staphylococcus (S. auricularis, S. epidermidis, S. capitis) i Corynebacterium (Turicella otitidis, C. auris) te Streptococci i Enterocoocci grupe.

Srednje uho

Središnji najuži dio bubnjišta leži između bubnjića i izbočenja bazalnog zavoja pužnice dok se u gornjem dijelu bubnjišta nalaze slušne koščice - čekić, nakovanj i stremen. Zvučni val koji dolazi iz vanjskog uha pokrene bubnjić prema unutra čime dolazi do gibanja čekića, nakovnja i stremena

koji pokreću perilimfu predvorja i pužnice. Pritisak frekvencije ljudskog glasa se pojačava do baze stremena 22 puta, a to je potrebno da bi pokreti bubnjića prešli u gibanje perilimfe. Eustachijeva tuba (slušna truba) je odgovorna za prozračivanje i drenažu srednjeg uha te za izjednačavanje tlaka u bubnjištu s onim koji izvana pritišće na bubnjić; ona je kod novorođenčeta postavljena gotovo horizontalno zbog čega je olakšano širenje infekcije iz nosnog dijela ždrijela u srednje uho (česta pojava kod novorođenčadi je upala srednjeg uha - otitis media).

Unutrašnje uho

Unutrašnje uho se sastoji od 2 funkcionalno različita dijela - tri polukružna kanalića koji su odgovorni za osjet ravnoteže i položaja tijela te membranozne pužnice, cochleae, s osjetnim stanicama koje prevode zvučne valove u električne impulse koje slušni živac prenosi u mozak.

Cerumen

Cerumen odnosno smolasta žuta masa se sastoji od deskvamiranih korneocita (rožnate stanice) pomiješanih sa sekretima lojnih i ceruminoznih žlijezda vanjskog zvukovoda. Žlijezde lojnice luče loj koji se sastoji od zasićenih i nezasićenih viših masnih kiselina, alkohola, skvalena (čini 12-20% sekreta) i kolesterola (čini 6-9% sekreta). Ceruminozne žlijezde su modificirane žlijezde znojnice slične apokrinim žlijezdama.

Cerumen se može podijeliti na suhi i mokri tip. Mokri tip cerumena, koji je svijetlo ili tamno smeđi i ljepljiv sadrži visoku koncentraciju lipida i pigmentnih granula za razliku od suhog tipa koji je siv ili žutosmeđ i lomljiv (suhi ušni vosak sadrži oko 20%, a mokri minimalno 50% lipida).

Zanimljivo je da je mokri tip cerumena češći kod bijelaca i Afro-amerikanaca, dok je suhi tip cerumena dominantniji kod Azijata, američkih domorodaca, populacije Istočne Europe, Srednjeg Istoka i Južne Amerike. Također postoje naznake o postojanju razlike u cerumenu odraslih i djece

- primijećeno je da je cerumen kod djece vlažniji i lakše razgradiv.

Uloga cerumena je čišćenje i podmazivanje zvukovoda, odbijanje vode i zadržavanje nečistoća (primjerice prašina). Mišljenja o ulozi cerumena kao zaštite od bakterijskih i gljivičnih infekcija su podijeljena - s jedne strane zbog kiselog sastava mogao bi onemogućiti razvoj bakterija i gljivica, ali s druge strane količina cerumena koja nastaje je relativno konstantna unatoč različitim rizicima za pojavu infekcija tokom godine.

Nakupljanje cerumena

U normalnim uvjetima cerumen se eliminira mehanizmima samočišćenja kojima se potiskuje izvan vanjskog zvukovoda - poremećajem tih mehanizama dolazi do sabijanja cerumena u uhu i nastanka ceruminalnog čepa. Sabijeni cerumen se susreće kod jedno od 10-ero djece, jednog od

20-ero odraslih i kod više od 1/3 gerijatrijske populacije i populacije ljudi s posebnim potrebama.

Ceruminalni čep može uzrokovati svrbež, bol, nagluhost (može varirati od 5-40 dB ovisno o stadiju okluzije zvukovoda), tinitus, vrtoglavicu i dovesti do povećanog rizika za razvoj infekcije.

Može se susresti ceruminalni čep tvrd kao kamen koji posebno kod starijih ljudi može sadržavati i dlake. S obzirom da su žlijezde koje luče cerumen smještene u lateralnom dijelu zvukovoda, sabijeni cerumen koji je prisutan u medijalnom dijelu upućuje da je pacijent koristio nekakvo

pomagalo (najčešće štapić za uho, prst) i time cerumen potisnuo dublje u zvukovod. Anatomske promjene, kao npr. stenoza u vanjskom uhu, pojava keratosis obturans (povećana produkcija keratina), mehanički nadražaj kože (primjerice slušnim aparatom) te prečesto uklanjanje cerumena također mogu dovesti do sabijanja cerumena.

Terapija ceruminalnog čepa obuhvaća primjenu vodikovog peroksida koji osim što omekšava ceruminalni čep i tako olakšava njegovo uklanjanje iz zvukovoda djeluje i antiseptički, dok bi pacijenti kod kojih ceruminalni čep perzistira trebali češće primjenjivati preparate koji omekšavaju takve čepove i dovode do njihovog lakšeg uklanjanja iz zvukovoda, a koji u svome sastavu najčešće sadrže maslinovo ulje, parafinsko ulje, trigliceride kaprilne i kaprinske kiseline (dobiveni esterifikacijom iz kokosovog i palminog ulja), kikirikijevo ulje ili glicerol te dolaze u obliku kapi i

sprejeva. Svrbež koji se može pojaviti je najvjerojatnije posljedica iritacije zvukovoda vatenim štapićem, a može se liječiti ukapavanjem 1% otopine salicilnog alkohola 3 puta dnevno.

Ako navedeno ne pomogne treba zatražiti pomoć liječnika koji će cerumen ukloniti pomoću posebnih instrumenata ili ispiranjem s toplom vodom pod pritiskom (najbolje provoditi s otvorenim ustima jer je time zvukovod proširen). Ispiranje je kontraindicirano ako je bubnjić oštećen jer bi moglo dovesti do pojave infekcije, osim toga mora se provoditi oprezno da sam

proces ispiranja ne bi doveo do oštećenja bubnjića.

Uvođenje ušnog lijevka i odstranjivanje cerumena može izazvati napadaj kašlja i mučninu jer vanjski zvukovod inervira ramus auricularis n. vagi (aurikularni ogranak n. vagusa).

Otitis externa

Upala vanjskog zvukovoda može biti akutna difuzna ili lokalizirana upala, kronična upala, otomikoza, virusna upala ili maligna upala vanjskog uha. Česta je pojava kod svih dobnih skupina, a nešto je češća u ljetnim mjesecima kada se ljudi češće kupaju u moru i/ili bazenima.

Kontinuirano izlaganje zvukovoda vodi može dovesti do značajnog gubitka cerumena čime voda iritira kožu zvukovoda te je smanjena prirodna kiselost tog prostora. Uklanjanje cerumena uz pomoć štapića za uši ili prsta može oštetiti kožu zvukovoda i omogućiti prodor bakterija, a

dodatno uklanjanjem cerumena izostaje njegov protektivni učinak.

Akutni difuzni otitis externa - „plivačko uho“

Uzrok „plivačkog uha“ je bakterijska infekcija kao posljedica poremećaja protektivne barijere i/ili oštećenja kože u kombinaciji s povećanom količinom vode u zvukovodu te toplinom. Bakterije koje su najčešće uključene u proces su E. coli, Pseudomonas aeruginosa, Proteus vulgaris i S.aureus.

Neke kronične bolesti kao primjerice psorijaza, seboroični dermatitis i alergije mogu također dovesti do upale zvukovoda. Glavni simptomi upale su bol (70%), svrbež (60%), nagluhost (32%) i osjećaj začepljenosti uha (22%). Prilikom pregleda liječnik će uočiti crvenilo, edem, otoreju , pojavu krasta u zvukovodu te regionalno povećane limfne čvorove. Tijek bolesti

se može podijeliti u više faza: prva faza je proupalna i karakterizirana je svrbežom, edemom i osjećajem začepljenosti uha; druga faza je akutna upalna faza i tada se pojavljuje bol u uhu te osjetljivost uške i tragusa na dodir, a bol se može javiti i prilikom žvakanja (osjetljivost i bol uške i

tragusa su znakovi koji razlikuju upalu vanjskog uha od upale srednjeg uha). Kako upala napreduje, svrbež, bol i osjetljivost na dodir postaju još intenzivniji te zvukovod postaje sve crveniji i natečeniji, a iz njega može i početi curiti žuto-zelenkasti gnoj. U liječenju upale se nakon čišćenja zvukovoda (koje obavlja liječnik) primjenjuju topički antibiotici najčešće u kombinaciji s kortikosteroidom jer antibiotik djeluje tako da uništava bakterije dok kortikosteroidi smanjuju upalu i omogućuju da antibiotik prodre dublje u zvukovod i time bolje djeluje.

Kapi za uho često sadrže i glicerol koji na sebe veže vodu i sekrete iz upalnog područja te tako suši zvukovod. Postoje također kapi s fenazonom i prokainkloridom koje imaju protuupalno i anestetsko djelovanje. Kod jačih upala liječnik može u zvukovod staviti sterilnu pamučnu krpicu dobro namazanu antibiotskom masti, a pacijent tada na krpicu kapa još i propisane kapi. Nakon vađenja krpice (najčešće 48 sati) pacijent nastavlja s kapanjem kapi u zvukovod do ozdravljenja.

Ako su bolovi u uhu jaki može se primijeniti i neki analgetik. Bolest najčešće traje 5-7 dana s tim da do poboljšanja dolazi većinom drugi dan primjene terapije. Za vrijeme liječenje i neko vrijeme nakon izlječenja potrebno je držati uho maksimalno suhim - preporuča se kupanje u kadi umjesto tuširanja, a ne preporuča se plivanje niti vodeni sportovi.

Za prevenciju bolesti važno je eventualne ozljede kože zvukovoda svesti na minimum i izbjegavati što je više moguće izloženost zvukovoda vodi - nakon kupanja nagnuti glavu i čekati da voda iscuri iz uha te ju obrisati ručnikom; korisno je i primijeniti sušilo za kosu, ali na najmanjoj brzini i stupnju zagrijavanja te s primjerene udaljenosti. Za vrijeme kupanja na

bazenima ili u moru preporuča se primjena kape za kupanje dok je primjena zaštitnih čepića za uši dvojbena jer mogu iritirati zvukovod. Nakon kupanja preporuča se primjena kapi koje sadrže izopropilni alkohol ili parafinsko ulje koji suše površinski sloj kože u zvukovodu, a dobro je

također ako kapi sadrže octenu kiselinu, 70%-tni alkohol ili neko drugo kiselo sredstvo koje vraća prirodnu kiselost zvukovoda.

Kronični otitis externa

O njemu govorimo u slučaju kada nije došlo do potpunog zalječenja akutnog ili u slučaju kada upala traje duže od 3 mjeseca. U tim slučajevima bol nije tako intenzivna kao kod akutnog oblika, ali su zato svrbež i stvaranje eksudata izraženiji. Pregledom se uočava nedostatak ušnog voska.

Kronični svrbež koji pacijent pokušava riješiti primjenom štapića za uši ili prstom dovodi do oštećenja kože zvukovoda i ponovljenih epizoda akutne upale vanjskog zvukovoda. Cilj liječenja je obnoviti epitel zvukovoda i potaknuti ponovno stvaranje cerumena, a to se postiže primjenom

kapi za uho koje suše zvukovod i koje sadrže tvari koje pomiču pH zvukovoda prema kiselom (prirodno stanje) - smjesa octa i vode ili 70% etanola i vode.

Akutni lokalizirani otitis externa - furunkuloza

Uzrok lokalizirane upale vanjskog zvukovoda je infekcija dlačnog folikula sa S. aureus; dolazi do bolova u uhu, ali većinom nema lučenja gnoja niti nagluhosti. Pregledom se uočava oteknuće oko folikula dlake s okolnim crvenilom. Liječi se primjenom antibiotika.

Otomikoza

Otomikoza predstavlja gljivičnu infekciju vanjskog zvukovoda, a češća je u tropskim područjima kao posljedica povećane vlažnosti i topline; osim toga može se javiti i nakon duže topičke primjene antibiotika čime dolazi do pretjeranog rasta nepatogenih i fakultativno patogenih gljivica

te kod bolesnika koji boluju od šećerne bolesti i munokompromitiranih bolesnika. Najčešći uzrok su gljivice vrsta Aspergillus (60-90%) i Candida (10-40%). Simptomi su svrbež, bol i slaba otoreja, a pregledom se uočavaju elementi karakteristični za gljivice - hife i miceliji crne, sive, plavkastozelene, žute ili bijele boje. Liječenje obuhvaća lokalnu i/ili sistemsku primjenu antimikotika u periodu od 7-14 dana, a preporuča se i primjena primjerice 2-5% otopine salicilne kiseline u etanolu.

Maligna upala vanjskog uha

Progresivni nekrotizirajući otitis ili maligna upala vanjskog uha nastaje kao posljedica infekcije Pseudomonasom koja zahvaća koštani zvukovod i bubnjić - dolazi do pojave otekline koja se širi na meka tkiva i čeljusni zglob te uzrokuje osteomijelitis baze lubanje s ispadima moždanih živaca.

Izraz „maligni“ u ovom slučaju se ne odnosi na zloćudnu tvorbu nego se ističe visoka smrtnost koja je povezana s neliječenim stanjem. Češća je kod starijih dijabetičara, a kod imunokompromitiranih bolesnika (to uključuje pacijente koji boluju od AIDS-a i one na kemoterapiji i imunosepresivnoj terapiji) postoji povećan rizik od razvoja takvog stanja. Bolest počinje sa simptomima kao kod difuzne upale vanjskog uha, ali za razliku od tog stanja ovdje nije učinkovita topička primjena antibiotika i kortikosteroida. Kako bolest napreduje bolovi postaju sve jači i pojačavaju se tokom noći i smetaju normalnom procesu spavanja. Liječi se hospitalizacijom pacijenata i primjenom intenzivne farmakološke terapije.

Zaključak

Dolaskom toplijih dana i sezone kupanja u morima i bazenima na higijenu uha i jačanje otpornosti kože zvukovoda na štetne vanjske utjecaje treba obratiti nešto veću pozornost kako bi najtopliji dio godine proveli ugodno i bez komplikacija.

I ne zaboravimo da uporabu štapića za uši treba svesti na minimum, ako već nije moguć potpuni prestanak uporabe.

Literatura:

  1. Carr MM, Smith RL. Cerumenolytic efficancy in adults versus children. J Otolaryngol 2001; 30:154-6
  1. Crandell CC, Roeser RJ. Incidence of excessive/impacted cerumen in individuals with mental retardation: a
  2. longitudinal investigation. Am J Ment Retard 1993;97:568 –74.
  1. Fanghänel J, Pera F, Anderhuber, Nitsch R. Waldeyerova anatomija čovjeka. Zagreb: Golden marketing-
  2. Tehnička knjiga; 2009
  1. Guest J.F, Greener M.J, Robinson A.C, Smith A.F. Impacted cerumen: composition, production,
  2. epidemiology and management. Q J Med 2004; 07:477-488
  3. HALMED: Baza lijekova; SPC kapi za oko i uho
  1. Ong YK, Chee G. Infections of the external ear. Ann Acad Med Singapore 2005; 34:330-4
  1. Roeser RJ, Ballachanda BB. Physiology, pathophysiology, and anthropology/epidemiology of human
  2. earcanal secretions. J Am Acad Audiol 1997; 8:391– 400
  1. Roland PS, Smith TL, Schwartz SR, et al. Clinical practice guideline: Cerumen impaction. Otolaryngology–
  2. Head and Neck Surgery 2008; 139: S1-S21
  1. Ruddy J, Bickerton KC. Optimum management of the discharging ear. Drugs 1992; 43:219-35
  1. Tomita H, Yamada K, Ghadami M, et al. Mapping oft he wet/dry earwax locus to the pericentrometric region of chromosome 16. Lancet 2002; 359:2000-2

Email facebook twitter LinkedIn gbuzz
Banner