AKTUALNO Fitoterapija 

 Kurkuma: čudotvorni začin ljekovitog djelovanja 

O tradiciji primjene kurkume već se mnogo zna, a veliko zanimanje znanstvenika cijelog svijeta i ogroman broj objavljenih radova na tu temu upućuju na to da kurkuma nije samo reklamna iluzija, nego dragocjeni dar prirode s velikim potencijalima

Planetarna popularnost kurkume i epitet najmoćnijeg prirodnog lijeka koji pomaže u očuvanju zdravlja i produženju životnog vijeka, budi u mnogima nadu u uspješnost njezine primjene u rješavanju najtežih zdravstvenih problema. Sumnja u „čuda“ uvijek je nužna i opravdana, stoga je opravdano i pitanje njezine stvarne djelotvornosti. Odgovor na to objedinjuje podatke tisućljetnog iskustva primjene kurkume i rezultate egzaktnih znanstvenih istraživanja praćenih kliničkim studijama. Konačan odgovor o tome može li nam svakodnevno konzumiranje tog čudotvornog začina zaista pomoći u očuvanju zdravlja i vitalnosti, znanost još nije definitivno dala, ali nas dostupni podaci ipak navode na to da joj možemo pokloniti svoje povjerenje.

Opis

Kurkuma, Curcumalonga L. iz porodice đumbirovki (Zingiberaceae) je trajnica s kvrgavim podankom iz kojeg izbijaju ogranci s krupnim, iznutra žuto-narančastim gomoljima. Listovi su intenzivno zeleni, suličasti sa stabljikom dugački do jedan metar. Žuti cvjetovi skupljeni su u 20-tak centimetara dugački cvjetni klas.

Kurkuma potječe iz vlažnih tropskih područja južne Azije, a uzgaja se u Indiji, Kini, Indoneziji i ostalim tropskim zemljama. Najveći proizvođač je Indija u kojoj i ostaje oko 90% godišnje berbe.

Povijest kurkume seže u daleku prošlost, a učestalost njezine primjene u tropskim krajevima Azije ne jenjava već nekoliko tisuće godina. U Indiji su je smatrali svetom biljkom, a u nekim krajevima vjerovali su da ima čudesnu moć te su je nosili zbog zaštite od zlih duhova. U zemljama Dalekog Istoka, posebno Indije i Kine, tradicionalno ima široku primjenu u prehrani, kozmetici te ayurvedskoj, kineskoj i tibetanskoj medicini.

I kao začin i kao lijek koristi se biljna droga – Curcuma longae rhizoma (podanak kurkume) koja se sastoji od prstastih, nakon branja poparenih i osušenih podanaka.

Kurkuma kao začin

Svježa kurkuma je narančaste boje, aromatičnog blagog ljuto-palećeg i gorko-smolastog okusa. Nakon sušenja i mljevenja dobiva se svijetložuti prah blagog, svježe paprenog mirisa i gorkasto-palećeg okusa. Premda se ponekad može nabaviti i svježa, kurkuma se najčešće prodaje sušena i mljevena. Hrani daje toplu, blagu aromu i prepoznatljivu žutu boju. Koristi se kao začin u mnogim indijskim jelima. Osnovni je sastojak curry praška, mješavine usitnjenih začina koju su Britanci kreirali za vrijeme svoje kolonijalne vladavine u Indiji. Indijci kurkumu konzumiraju svakodnevno u velikim dozama (prosječno od 1,5 do 2 grama na dan), a ostatak svijeta sve češće nastoji slijediti njihov primjer.

Kurkuma se upotrebljava i u proizvodnji drugih začinskih mješavina. Zbog svoje arome i intenzivne boje dodaje se u obliku praha ili oleorezina širokoj paleti prehrambenih proizvoda. Tako je se može pronaći među sastojcima pekarskih i mesnih proizvoda, među proizvodima od masti, ulja ili jaja, u juhama i umacima.

Kemijski sastav

Bogat kemijski sastav kurkume čine brojni spojevi različitih kemijskih skupina. Pri tome su najvažnija eterična ulja i skupina žuto obojenih kurkuminoida.

Narančasto-žutog eteričnog ulja može biti 0,3 -7%, a iz podanka se dobiva njegovom destilacijom vodenom parom. U eteričnom ulju bogatom seskviterpenskim spojevima dominiraju ketoniturmeron i ar-turmeron, a sa  značajnijim udjelima sudjeluju zingiberen te alfa- i gama-atlanton.

Glavni predstavnik kurkuminoida je kurkumin, žuto obojeni diaril-heptanoid koji se pojavljuje zajedno sa svoja dva demetoksi derivata. Zbog svoje boje koristi se i kao prehrambeni aditiv u kategoriji prirodnih bojila s E brojem: E100.

Sastav kurkume čine i druge skupine spojeva: šećeri (28% glukoza, 12% fruktoza i oko 1% arabinoza); proteini (oko 8%); masna ulja; vitamini (posebno C vitamin); minerali (posebno kalij); smole i druge supstancije zastupljene s niskim udjelima.

Farmakološka i biološka aktivnost

Tijekom svoje višetisuća duge povijesti kurkuma se u ayurvedskoj, kineskoj i tibetanskoj medicini koristila za liječenje različitih bolesti i ublažavanje zdravstvenih problema. Tradicionalna uporaba nastavila se sve do današnjih dana, pa je narodna medicina i sada koristi protiv bolova različitog porijekla, kod problema žuči, srca, poremećaja rada jetara, nadutosti, menstrualnih i urinarnih tegoba, kod alergija, artritisa i drugih kroničnih bolesti. Sve se više preporučuje i njezina svakodnevna uporaba u prevenciji i liječenju raka te prevenciji Alzheimerove bolesti.

Iako je djelotvornost kurkume neosporna, laboratorijska ispitivanja i kliničke studije ipak još nemaju dokaze i znanstvena objašnjenja za sve učinke koji joj se pripisuju. Sa sigurnošću je ipak potvrđeno njezino antiseptičko, antibakterijsko, protuupalno i antioksidativno djelovanje. Budući da su upravo te aktivnosti ključne u nastanku i liječenju raznih bolesti, za vjerovati je da će i adekvatan odabir načina, oblika i kombinacije kurkume s drugim aktivnim tvarima pridonijeti još širem spektru njezine primjene.

Znanstveni i stručni podaci o djelotvornosti kurkume i njezinih pripravaka

Najveći broj svih radova, a objavljeno ih je više nego za većinu drugih biljaka, odnosi se na dokaze o protuupalnom i antioksidativnom djelovanju sastavnica kurkume i objašnjenja mogućih mehanizama tih djelovanja kao i o njihovim direktnim i indirektnim učincima na različite zdravstvene tegobe.

Brojna ispitivanja in vitro i in vivo provedena posljednjih desetljeća s ekstraktom kurkume, njezinim eteričnim uljem i kurkuminoidima zaista su dokazala protuupalnu aktivnost za koju se pretpostavlja da je posljedica inhibicije sinteze pojedinih eikozanoida (leukotriena i tromboksana). Ispitivanjima djelovanja pojedinih skupina spojeva na štakorima, utvrđeno je, između ostalog, da protuupalni učinak i antiartritičnu aktivnost ostvaruje i frakcija eteričnog ulja s točkom vrelišta 80-110oC, dok ekstrakt kurkume koji ne sadrži eterično ulje pokazuje pozitivne rezultate kod reumatoidnog artritisa. Izolirani kurkumin, između ostalih svojstava, pokazao je i antiedemski učinak u pokusima provedenim na laboratorijskim štakorima.

Prema rezultatima istraživanja kurkuma ima i veliki kapacitet za vezivanje slobodnih radikala i inhibiciju lipidne peroksidacije, čime ostvaruje izražen antioksidativni učinak. Pretpostavlja se da su upravo ta njezina svojstva razlog zbog kojega se ona često ubraja u hepatoprotektivne, kardioprotektivne i antigenotoksične supstancije.

Objavljeni su i podaci o učinkovitosti kurkume u kontroli razine šećera kod dijabetesa tipa 2 i ublažavanju nekih nuspojava povišenog šećera u krvi (nefrotoksičnost i katarakta). Pokusima na štakorima također je utvrđeno da kurkumin potiče razgradnju kolesterola i time utječe na redukciju hiperlipidemije kod populacije oboljele od dijabetesa.

Opisana je i uloga kurkume i izoliranog kurkumina u zacjeljivanju kože nakon ekscizije rana i u liječenju peptičkog ulkusa.

Uspješnost primjene kurkume ovisi i o obliku u kojem se ona unosi u organizam. Tako su ispitivanja provedena s različitim vrstama ekstrakata kurkume pokazala i različite biološke aktivnosti. U pokusima provedenim na psima koleretičko djelovanje je pokazao vodeni ekstrakt, hipotenzivno alkoholni ekstrakt, a najbolji antibakterijski učinak su imali kurkumin i eterično ulje.

Sve više   se spominje i antidepresivno djelovanje kurkume. Prema nekim istraživanjima za to su odgovorni vodeni ekstrakt (inhibicija monoamin-oksidaze) i eterično ulje.

Postoje i podaci o utjecaju čistih kurkuminoida na modulaciju proteina odgovornih za otpornost na višestruke lijekove (MDR).

Ispitivanja provedena s kurkumom i njezinim sastavnicama na različitim pokusnim životinjama dala su u pojedinim slučajevima pozitivne rezultate u ocjeni njezine djelotvornosti i kod drugih bolesti.

Kurkumin

Kurkumin se najčešće navodi kao glavna biološki aktivna sastavnica kurkume, pa se i njezini ekstrakti standardiziraju i kontroliraju prema njegovom udjelu. Stoga su brojna ispitivanja djelotvornosti kurkume provedena s izoliranim kurkuminom.

Dokazano je, između ostalog, izraženo protuupalno djelovanje kurkumina koje se vjerojatno temelji na njegovom utjecaju na aktivnost nekoliko enzima od kojih su najvažniji ciklooksigenaza-2, lipooksigenaza i  inducibilna sintetaza dušikovog oksida.

Sve farmakološke aktivnosti koje se pripisuju kurkuminu nisu, nažalost, još uvijek potvrđene i kliničkim studijama. Tako ispitivanja njegove djelotvornosti u liječenju pojedinih bolesti poput raznih vrsta karcinoma, artitisa, psorijaze, depresije ili Alzheimerove bolesti, još uvijek nisu dale zadovoljavajuće rezultate. Pretpostavlja se da je glavni razlog tome nedovoljna apsorpcija i bioraspoloživost unesenog kurkumina. Postoje naznake da bi se one mogle povećati uz dodatak piperina (povećava apsorpciju)i kvercetina.

Bolja bioraspoloživost kurkumina zabilježena je nakon njegova unosa putem hrane za što se vjeruje da je posljedica njegove termičke obrade (kojom mu se povećava bioraspoloživost) ili prisutnosti ulja u hrani koje ona sadrži i u kojem se kurkumin otapa.

Mogućnost primjene kurkume i kurkumina kao točno definiranog sastojka u kozmetici također se sve više ispituje. U istraživačkim laboratorijima kozmetičke industrije utvrđeno je kako kurkuminoidi iz podanka biljke Curcuma longa L. posjeduju svojstva kao što su zaštita od UV zračenja, antioksidativno, protuupalno, antiseptičko i adstringentno djelovanje, te sposobnost očuvanja vlage u koži. Budući da su upravo to osnovne karakteristike vrlo cijenjenih i   traženih pripravaka protiv bora kao i onih s antiaging učinkom, istraživanja su usmjerena prema odabiru najboljeg oblika i načina uvođenja kurkuminoida u recepture kozmetičkih proizvoda, posebno onih svrstanih u prirodne proizvode. Pokazalo se da  su pripravci u koje su primjenom nanotehnologije dodani kurkuminoidni spojevi, nakon primjene ostvarili poboljšanje elasticiteta kože, izglađivanje manjih deformiteta, poboljšanje čvrstoće i zategnutosti kože te smanjenje znakova umora kože.

Primjena kurkume i njezinih pripravaka

Kao začin i aroma - primjena usitnjene kurkume preporučuje se kao svakodnevni dodatak jelima zbog svojih organoleptičkih karakteristika i biološke aktivnosti koja pridonosi očuvanju zdravlja. Dodaje se prehrambenim proizvodima raznih kategorija hrane, i to u obliku usitnjene droge, ekstrakta ili eteričnog ulja.

Medicina i ljekarništvo - u tradicionalnoj europskoj fitomedicini usitnjena droga kurkume ili njezini pripravci prvenstveno se koriste kod dispepsije (1,5-3 g usitnjene droge). Ta primjena je kontraindicirana kod bolesnika koji imaju opstrukciju žučnih putova. Pod liječničkim nadzorom koristi se i kod žučnih kamenaca.

Kao dodatak prehrani - usitnjena droga ili njezin ekstrakt standardiziran na sadržaj kurkumina (najčešće 95%) koristi se kao dodatak prehrani najčešće u obliku praha, tableta ili kapsula, rjeđe u obliku tekućeg ekstrakta. Prodaje se kao monodroga ili u kombinaciji s ekstraktima drugih biljaka s kojima ostvaruje sinergistički učinak. Vrlo često se nalazi u proizvodima zajedno s ekstraktom papra (Piper nigrum L.) standardiziranim na visok udio (najčešće 95%) piperina.

U kozmetičkoj industriji - u izradi mirisnih kompozicija za parfeme, losione, kreme i druge kozmetičke proizvode upotrebljavaju se eterično ulje i ekstrakti kurkume. Omiljeni je sastojak naročito u parfemima s naglašenom orijentalnom notom. Standardizirani ekstrakti dodaju se proizvodima za njegu kože protiv bora i s antiaging učinkom.

Ekstrakti i eterično ulje kurkume koriste se, također, u suvremenoj fitoterapiji i aromaterapiji.

 

Literatura

  1. R.S. Ramsewak et al.Cytotoxicity, antioxidantandanti-inflammatoryactivitiesofCurcuminsI–III fromCurcumalonga, Phytomedicine, 7, 4, 2000, 303–308.
  2. Jai C. Tilak et al. Antioxidantavailabilityofturmericinrelation to itsmedicinalandculinaryuses. Phytother. Res., 18, 798 2004, 798–804
  3. Sharma S. et al.Curcumin, theactiveprincipleofturmeric (Curcumalonga), amelioratesdiabeticnephropathyinrats. Clin.Exp.Pharmacol.Physiol., 33, 10,2006, 940-945.
  4. Babu PS, SrinivasanK.Hypolipidemicactionofcurcumin, theactiveprincipleofturmeric (Curcumalonga) instreptozotocininduceddiabeticrats.Mol.Cell. Biochem.,166, 1-2,: 1997, 169-175.
  5. Kim DC et al. Curcumalongaextractprotectsagainstgastriculcersbyblocking H2 histamine receptors, BiolPharmBull.,28, 12,2005, 2220-2224.
  6. Lutomski, B. et al.EffectofanAlcoholExtractanActiveIngredientsfromCurcumalonga on BacteriaandFungi. Planta Med, 26, 5,1974, 9-19.
  7. Yu ZF1, Kong LD, Chen Y. AntidepressantactivityofaqueousextractsofCurcumalongainmice.JEthnopharmacol. 83, 1-2,2002, 161-165.
  8. GuptaS.C. et al. Multitargetingbycurcumin as revealedbymolecularinteractionstudies, Nat Prod Rep 28,12,2011,1937–1955.
  9. AbeY.etal.Curcumininhibitionofinflammatorycytokineproductionby human peripheralbloodmonocytesandalveolarmacrophages,PharmacolRes, 39,1,1999, 41–47.
  10. Shehzad A. al.Curcumintherapeuticpromisesandbioavailabilityincolorectalcancer,DrugsofToday, 46, 7,2010, 523–532.
  11. Anand, P. et al.. Bioavailabilityofcurcumin: problemsandpromises,MolecularPharmaceutics, 4, 6,2007807–818.
  12. Marczylo, T. H.Comparisonofsystemicavailabilityofcurcuminwiththatofcurcuminformulatedwithphosphatidylcholine,CancerChemotherapyandPharmacology, 60,2,2007, 171–177.
  13. Saraf S.et al.Development of novel herbal cosmetic cream with Curcuma longa extract loaded transfersomes for antiwrinkle effect,African journal of pharmacy and pharmacology,5, 2011, 1054-1062.

 

  Ljekovite biljke i cistitis 

Razvojem kemije i farmakologije, dvadeseto stoljeće donosi važnu nadogradnju znanja iz fitoterapije i klasifikaciju biljaka, ne samo prema kemijskom sastavu već i prema djelovanju. To se pogotovo odnosi na biljke koje djeluju na urogenitalni sustav.

 Maslina - priča prošlosti za lijek budućnosti  

Najvrijednije potencijalne indikacije lista masline su hipertenzija, dijabetes tip II, prevencija ateroskleroze te imunomodulacija kod infektivnih bolesti

kurkuma fin.jpg
Brusnica fin.jpg
Maslina fin.jpg
Naslovnica | Fitoterapija

Enzimi u dodacima prehrani

Email facebook twitter LinkedIn gbuzz
Autorica članka: mr.sc. Jasminka Papić, dipl.ing.

Kako se upravo probavne smetnje ubrajaju među najčešće tegobe koje se javljaju u svim dobnim skupinama, vrlo ih  je važno na vrijeme detektirati i pravovaljano riješiti

Enzimi u dodacima prehrani

Zdravi ljudski organizam u normalnim uvjetima proizvodi dovoljne količine enzima potrebnih za odvijanje svih biokemijskih reakcija u organizmu. Ipak, svjedoci smo sve češćeg dodatnog uzimanja nekih enzima putem dodataka prehrani. Savjeti i preporuke prema kojima se to čini, odnose se na dodatni unos probavnih enzima kojima se želi osigurati dobra i potpuna probava hrane, što se danas smatra jednim od ključnih čimbenika fizičkog i psihičkog zdravlja te dugovječnosti.

Enzimi i njihovo djelovanje

Enzimi su specifična skupina proteina koju sintetizira živa stanica. Neophodni su za život, jer svojim djelovanjem omogućavaju odvijanje svih kemijskih reakcija uključenih u metabolizam uz koji su vezane sve funkcije živog organizma.

O njihovoj aktivnosti ovise rast, sazrijevanje, čuvanje i proizvodnja hrane. Enzimsko djelovanje u biljkama povezano je sa zrenjem, uključujući i promjene u boji, aromi i teksturi. Ono se nastavlja i poslije sjetve ili ubiranja plodova kao i nakon uginuća životinja, kod kojih omogućava pretvorbu mišićnog tkiva u meso. 

Svi do sada poznati enzimi su u osnovi proteini koji u svom sastavu imaju posebnu strukturu u obliku aktivnog centra. Neki od njih imaju i dodatak proteinskom dijelu. To su manje molekule koje enzimi reverzibilno vežu u svom aktivnom obliku, a nazivaju se aktivna grupa ili koenzim. Koenzimi su vrlo često derivati vitamina, a mogu biti i nevitaminske prirode. Za vrijeme i nakon reakcije koju kataliziraju, enzimi ostaju nepromijenjeni, što im omogućava da se odmah nakon završetka jedne reakcije potpuno nepromijenjeni uključuju u drugu. Najvažnija karakteristika enzima, koja ih razlikuje od anorganskih katalizatora, je njihova specifičnost. Oni posjeduju specifičnost prema supstratu, tj. reagiraju s točno određenim međuproduktom metabolizma. Najčešće ne reagiraju niti s vrlo srodnim spojevima. Enzimi pokazuju i specifičnost djelovanja, što znači da  kataliziraju samo jednu od nekoliko mogućih reakcija u koju može ući neki metabolit. Enzimske reakcije se pri tome odvijaju u blagim uvjetima temperature i pH, pri atmosferskom tlaku. 

Enzimi kao i svi katalizatori, snižavaju energiju aktivacije pojedine kemijske reakcije te je na taj način ubrzavaju i do nekoliko milijuna puta. Svojim djelovanjem također usmjeravaju biokemijske reakcije koje bi se bez njih odvijale presporo, a vodile bi i do bitno drugačijih produkata koji organizmu nisu potrebni, ili mu čak štete. Nedovoljna proizvodnja ili hiperprodukcija bilo kojeg enzima u organizmu, može biti glavni uzrok teških genetskih poremećaja (npr. rezultat pogreške enzima fenilalanin hidroksilaze, koji katalizira prvi korak u degradaciji aminokiseline fenilalanina, je neograničena proizvodnja fenilalanina koja dovodi do mentalne retardacije, odnosno poremećaja poznatog kao fenilketonurija).

Na aktivnost enzima mogu utjecati različite molekule. Neke od njih povećavaju njihovu aktivnost (aktivatori), a neke je smanjuju ili potpuno uništavaju (inhibitori).

Primjena enzima

Postoji niz slučajeva u kojima se različitim postupcima nastoji spriječiti djelovanje prirodno prisutnih enzima zbog kojih propadaju uskladištene namirnice, ali je njihova namjerna i kontrolirana primjena daleko značajnija i u mnogim slučajevima neizostavna.

Enzimi se koriste tisućama godina za kataliziranje različitih reakcija koje su dio procesa pri proizvodnji vina, kruha, piva ili sira. Snažan napredak biokemijske znanosti u prošlom stoljeću omogućio je bolje razumijevanje uloge enzima u svim životnim procesima i proizvodnji najrazličitijih vrsta proizvoda. Rezultat toga je njihova industrijska proizvodnja i široka primjena kao katalizatora mnogih industrijskih i medicinskih postupaka. Nova postignuća genetskog inženjeringa, izolacije i stabilizacije enzima pridonijeli su daljem širenju mogućnosti njihove primjene.

Industrijski enzimi se dobivaju iz: biljaka, rjeđe životinja i vrlo često iz mikroorganizama.

Uloga enzima u metabolizmu čovjeka

Enzimi su kao moćni i vrlo specifični katalizatori neophodni za odvijanje svih biokemijskih reakcija u organizmu čovjeka. Između mnogobrojnih skupina enzima u tijelu, u svakodnevnom životu najčešće se spominju „probavni enzimi“ koji su najzanimljiviji i s gledišta dodataka prehrani.

Enzimi probave

Probavni enzimi omogućavaju probavu unesene hrane i prenošenje njezinih hranjivih sastojaka putem krvi do svih stanica organizma. Oni sudjeluju u svim fazama probavnog procesa. Neprobavljena ili nedovoljno probavljena hrana podložna je procesima truljenja u probavnom sustavu. Na taj način se organizmu oduzima energija i potiče razmnožavanje parazita, gljivica, bakterija i drugih mikroorganizama koji uzrokuju razne bolesti i zdravsvene tegobe (gastritis, Chronova bolest, divertikulitis). Neadekvatna aktivnost probavnih enzima može biti povezana i s razvojem drugih upalnih procesa u tijelu kao i s pojavom određenih tegoba (fibromijalgija, herpes, migrene, kožni osipi, loš zadah).

Probava započinje u usnoj šupljini djelovanjem alfa-amilaze (ptijalin) koju luče žlijezde slinovnice. Ona djeluje na molekule škroba unesenog  hranom. Hrana se u želucu omekšava djelovanjem želučane kiseline (HCl), a u takvom se kiselom mediju aktivira i enzim pepsin koji pospješuje razgradnju makromolekula bjelančevina na aminokiseline. Gušterača, nadalje, luči mješavinu ostalih, najvažnijih enzima za probavu bjelančevina, masti i ugljikohidrata. Složene molekule ugljikohidrata (škroba i glikogena) razgrađuju se pod djelovanjem amilaza, laktaze i saharaze na jednostavne šećere, koji s drugim  molekulama ulaze u krv i hrane pojedine organe i tkiva. Njihovom daljnjom razgradnjom do ugljičnog dioksida i vode oslobađa se energija nužna za sve životne procese.

Zdravlje probavnog sustava neophodno je za postizanje sveukupnog  zdravlja organizma.  Ono utječe na  energiju, stanje duha i tijela kao i dugovječnost svakog pojedinca. Kako se upravo probavne smetnje ubrajaju među najčešće tegobe koje se javljaju u svim dobnim skupinama, vrlo ih  je važno na vrijeme detektirati i pravovaljano riješiti.

Najčešći problemi vezani uz zdravlje probavnog sustava su loša probava, crijevne zaraze, nadimanje i upale (sindrom iritabilnog kolona, ulcerozni kolitis, gastritis, Chronova bolest), nepravilno pražnjenje crijeva (zatvor, proljev) itd.

Nedostatak enzima rijetka je pojava. Međutim, nepravilna prehrana, nedovoljno žvakanje hrane, loše životne navike kao i starija životna dob nepovoljno utječu na probavu koju je zbog toga ponekad nužno potaknuti i poboljšati unosom sirove hrane bogate enzimima ili enzimskim dodacima prehrani.

Probavni enzimi u dodacima prehrani

Suvremena znanost neprestano ističe važnost hrane i njezine probave kao ključnog čimbenika u razvoju degenerativnih bolesti, pa čak i procesa starenja. Konzumiranje kvalitetne hrane koje ne prati odgovarajuća aktivnost probavnih enzima, ne može organizam za zdravo funkcioniranje opskrbiti nutrijentima potrebnim cijelom sustavu, a posebno imunosustavu. Stoga je ponekad korisno u svakodnevnu prehranu  uključiti dodatke koji će pomoći funkciji žuči, jetre i gušterače te na taj način pridonijeti ostvarivanju tog cilja. Uzimanje pripravaka s navedenim enzimima između obroka može imati dobre dugotrajne i sustavne učinke. U rijetkim slučajevima, nepravilno uzimanje enzima može izazvati i određene nuspojave kao što su: mučnina, proljev, glavobolja i sl.

Najčešći enzimi koji se koriste u dodacima prehrani su proteolitički enzimi biljnog porijekla: bromelain i papain. Sve veću važnost i zastupljenost u takvim pripravcima imaju i lipaze, amilolitički enzimi, laktaza i celulaza.

Bromelain

Bromelain, poznat i kao „ananase“ predstavlja skupinu proteolitičkih enzima koji u svojoj strukturi sadrže sumpor. Otkriven je u ananasu (Ananas comosus.), a najviše ga ima u samoj stabljici. Upotrebljava se u medicini, alternativnoj medicini, kao dodatak prehrani, a u kulinarstvu se primjenjuje za omekšavanje mesa.

Ananas iz kojeg se izolira bromelain, stoljećima se tradicionalno primjenjuje kao ljekovita biljka na području Južne i Srednje Amerike, dok je sam bromelain kao ljekoviti pripravak prvi puta predstavljen tek 1957. godine.

Vjeruje se da bromelain posjeduje različite farmakološke aktivnosti koje bi mogle pomoći u liječenju i olakšavanju raznih tegoba. Iako je tek manji dio učinaka znanstveno i dokazan, među vrijednim svojstvima spominju se: 

  • protuupalno djelovanje
  • učinak na smanjenje agregacije trombocita
  • fibrinolitička aktivnost.

Zbog tih bioloških učinaka, bromelain bi mogao imati značajnu terapijsku ulogu kod problema s koagulacijom krvi i kod upalnih promjena. Njegovom primjenom može se poboljšati i apsorpcija nekih lijekova, a istraživanja upućuju i na njegovu uporabu kod određenih malignih oboljenja.

Kao jedno od najvažnijih svojstava posebno se ističe protuupalno djelovanje bromelaina koji povećava fibrinolitičku aktivnost u krvi, a ujedno inhibira sintezu fibrinogena. Utječe, također, na snižavanje razine kininogena i bradikinina u serumu i tkivima, te na sintezu prostaglandina čime se povećava njegov protuupalni učinak. Pokusima je, nadalje, dokazano da bromelain smanjuje lučenje proupalnih citokina kao i kemokina, čime bi se mogao objasniti mehanizam njegovog djelovanja na upalnu bolest crijeva i Chronovu bolest.

Zbog svog protuupalnog djelovanja bromelain se spominje u olakšavanju raznih bolnih upala (artritis, ozljede, menstrualne i probavne tegobe).

Bromelain se u dodacima prehrani primjenjuje uglavnom u svrhu olakšavanja i poboljšanja probave kojoj pogoduje svojim izravnim utjecajem na razgradnju proteina, dok protuupalnim djelovanjem ublažava upalne procese u probavnom sustavu.

Papain

Papain je proteolitički enzim koji se dobiva iz plodova i lišća tropske papaje (Carica papaya). Iako se razlikuje po mehanizmu djelovanja, ostvaruje slične učinke kao i bromelain. Pokazalo se da kombinacija tih dvaju enzima ostvaruje sinergistički učinak te se uspješno primjenjuje za olakšavanje uobičajenih probavnih tegoba kao što su: nadutost, zatvor, sindrom iritabilnog kolona i sl.

Kombinacija bromelaina i papaina primijenjena je i u istraživanjima čiji rezultati upućuju na njihovu mogućnost primjene u prevenciji i liječenju srčanog i moždanog udara. Primjena se temelji na njihovom učinku u prevenciji pretjeranog nakupljanja trombocita. Zbog svog utjecaja na zgrušavanje krvi, njihova upotreba je kontraindicirana kod osoba koje uzimaju antikoagulanse, jer mogu povećati rizik od krvarenja.

Papain se u ispitivanjima pokazao posebno prikladnim za topičku primjenu. Djeluje na razgradnju pčelinjeg otrova, ublažava posljedice uboda i ugriza kukaca i meduza te pomaže u uklanjanju odumrlih stanica kože.

Topička primjena kombinacije bromelaina i papaina može ubrzati cijeljenje rana i opeklina, ublažiti tegobe povezane s hemoroidima, a prema nekim istraživanjima mogla bi imati i pozitivne učinke i u tretmanima nekih kožnih karcinoma.

Usprkos tome, taj način primjene nije svugdje dozvoljen. Tako je FDA od 2008. godine ograničio topičku primjenu pripravaka s papainom. Osnovni razlog za to je mogućnost njihovog alergijskog djelovanja. Stoga se i papain najčešće upotrebljava kao probavni enzim sam ili u kombinaciji s bromelainom i drugim probavnim enzimima.

Lipaza

Lipaza je enzim koji pripada skupini esteraza, a katalizira reakciju hidrolize estera glicerola i masnih kiselina, čime pospješuju razgradnju hranom unesenih masnoća (triglicerida) na mono- i digliceride, glicerol i slobodne masne kiseline koje se zatim apsorbiraju u crijevima. Primarno se proizvodi u gušterači, ali je ima i u usnoj šupljini i želucu. Važnu ulogu ima i u izmjeni lipida između lipoproteina u cirkulaciji. Lipaze imaju ključnu ulogu u probavi, transportu i preradi svih lipida unesenih u organizam i to kod gotovo svih živih organizama te mogu biti neposredno ili posredno povezane s nekoliko patofizioloških stanja. Lipaza u masnom tkivu kontrolira uskladištenje triglicerida, indirektno aktivira inzulin i inhibira adrenalin.

Uloga lipaze u očuvanju zdravlja nije važna samo kod uobičajenih bolesti povezanih s metabolizmom masnoća poput povišene i smanjene tjelesne mase, dijabetesa, moždanog udara i degenerativnih mišićnih bolesti, nego i kod kožnih problema, autoimunih bolesti, degenerativnih bolesti živčanog sustava i karcinoma. Njezin doprinos važan je i u procesu pomlađivanja i obnove organizma općenito.

Većina ljudi proizvodi dovoljne količine lipaza. Izuzetak su osobe oboljele od cistične fibroze, Chronove bolesti, celijakije te nekih drugih oboljenja. Stoga je u većini slučajeva nije potrebno niti uzimati u obliku dodataka prehrani. Ipak, osim kod spomenutih bolesti, dodatni unos lipaze može se preporučiti kod raznih probavnih problema kao što su nadutost, težina u želucu i iritabilni kolon, koji se javljaju nakon obilnog jela.

Dodaci prehrani najčešće sadrže lipazu životinjskog porijekla, iako se u posljednje vrijeme za njezinu proizvodnju, sve više koriste biljni izvori. Komercijalno se može proizvesti iz posebnih sojeva bakterija i plijesni.

Najčešće se preporuča njezina primjena u kombinaciji s amilolitičkim i nekim od proteolitičkih enzima, i to na prazan želudac 30-ak minuta prije jela. Dodatno unošenje lipaze nije dopušteno djeci mlađoj od 12 godina, osim po preporuci liječnika. Veće količine lipaze mogu izazvati mučninu i želučane probleme te pogoršati simptome cistične fibroze.

Interakcije pripravaka s lipazom javljaju se kod nekih lijekova protiv pretilosti i probavnih enzima kao što su papain, pepsin, betain hidroklorid i kloridna kiselina, koji mogu razgraditi lipazu.

Amilaze

Amilaze su skupina hidrolitičkih enzima koji razgrađuju složene ugljikohidrate. U organizmu se nalaze u brojnim organima i tkivima, a najviše ih ima u gušterači gdje se sintetiziraju i nakon toga izlučuju u probavnom traktu. Amilazu luče i žlijezde slinovnice.

Uzimanje amilolitičkih enzima preporuča se osobama kod kojih je njihova proizvodnja smanjena zbog bolesti ili starije životne dobi. Nedostatak amilaze može izazvati različite probleme u želucu i cijelom probavnom sustavu.

Dobiva se iz različitih izvora, uključujući svinjski pankreas, ječmeni slad i plijesni Aspergillus oryzae.

Laktaza

Laktaza je enzim koji cijepa mliječni šećer laktozu na glukozu i galaktozu, a nastaje u sluznici tankog crijeva. Nedostatak laktaze u organizmu  dovodi do netolerancije na laktozu koju sadrže mlijeko i njegovi proizvodi, a naziva se alaktazija.

Pripravci koji sadrže laktazu namijenjeni su prvenstveno osobama kod kojih postoji nedostatak tog enzima. Oni im pomažu u boljem podnošenju hrane koja sadrži laktozu. Pored toga, laktazu  sve više sadrže i pripravci čija je namjena općenito poboljšanje probave kod osoba koje imaju bilo kakve tegobe u tom pogledu.

Celulaza

Celulaza je enzim koji razgrađuje celulozu na monosaharid (glukozu) i disaharid  (celobiozu). Nalazi se u probavnom traktu biljojeda kojima je potrebna za razgradnju celuloze iz trava i povrća, što im omogućava opskrbu organizma potrebnim hranjivim tvarima i energijom. Sadrže je i neki mikroorganizmi.

Iako celulaza ne postoji u probavnom traktu ljudi, ona se ipak sve češće koristi u pripravcima za poboljšanje probave, a najčešće se nalazi u kombinaciji s drugim probavnim enzimima. Posebno se preporuča vegetarijancima, jer svojim djelovanjem pridonosi probavi topljivih i netopljivih vlakana kojima obiluju vegetarijanski obroci.

Literatura

  1. Bickerstaff G.,F. Enzymes in Industry and Medicine, Edward Arnold,  Great Britain, 1987.
  2. Taussig S. J., Batkin S. Bromelain, the enzyme complex of pineapple (Ananas comosus) and its clinical application. An update, Journal of Ethnopharmacology,  22, 2, 1988, 191–203.
  3. Lotz-Winter H. On the pharmacology of bromelain: an update with special regard to animal studies on dose-dependent effects. Planta Med. 56, 3, 1990,249–53.
  4. Onken J.,E, Greer P.,K., Calingaert B., Hale L.,P. Bromelain treatment decreases secretion of pro-inflammatory cytokines and chemokines by colon biopsies in vitro. Clin. Immunol, 126, 3, 2008, 345–52. 
  5. Michael H.,  Kinghorn A., D.,  Phillipson J., D.  Fundamentals of Pharmacognosy and Phytotherapy. Churchill Livingstone. 2004,  265.
  6. Vakhlu J., Kour A. Yeast lipases: enzyme purification, biochemical properties and gene cloning, Electronic Journal of Biotechnology ISSN: 0717-3458, Vol.9 No.1, Issue of January 15, 2006
  7. Aiyer  P.,V. Amylases end their applications. African Journal of Biotechnology ,  4, 13, 2005, 1525-1529.

 

 


Email facebook twitter LinkedIn gbuzz
Banner