Tri biljke za različite vrste kašlja

Email facebook twitter LinkedIn gbuzz
Autorica članka: mr.sc. Jasminka Papić, dipl.ing.

Kako među brojnim pripravcima izabrati onaj pravi i ublažiti neugodne posljedice bolesti? Izbor ovisi o simptomima koji se manifestiraju, ali će vjerojatno „pasti" na jednu od ponuđene tri biljke koje različito startaju k ostvarenju istog cilja - trputac, jaglac ili islandski lišaj.

Tri biljke za različite vrste kašlja

 

Trputac

Još od pretpovijesnog razdoblja različite Plantago vrste koriste se u ljekovite svrhe. Najpoznatiji je upravo uskolisni trputac koji se još u staroj kineskoj medicini koristio kao djelotvoran lijek. Grčki liječnik Dioskorides opisao ga je kao vrlo cijenjenu biljku koja pomaže u liječenju raznih tegoba, rimski je prirodoslovac Plinije posebno isticao njegova adstringentna svojstva, a srednjevjekovni liječnici su ga preporučivali za čak 24 različite bolesti. Njegova popularnost očuvala se i do danas, pa se upotrebljava u narodnoj medicini za spravljanje različitih ljekovitih pripravaka, a u farmaciji za proizvodnju sirupa (i drugih farmaceutskih oblika) protiv kašlja. U posljednje vrijeme nalazimo ga i kao sastojak proizvoda iz skupine dodataka prehrani i dijetetskih proizvoda.

Opis

Plantago lanceolata L. iz porodice Plantaginaceae je zeljasta trajnica visine 5-50 cm sa svim listovima sakupljenim u prizemnoj rozeti. Listovi su uski, dugi i šiljasti, na kratkim stabljikama. Cvjetne stabljike su duže od listova, a završavaju karakterističnim kuglastim ili valjkastim cvjetnim klasom bjelkaste boje. Trputac je samonikla biljka Europe, zapadne Azije i sjeverne Afrike, ali je nalazimo i u drugim dijelovima svijeta. Raste kao korov na poljima djeteline, u vrtovima na ugarima, uz ceste, na livadama i pašnjacima, od nizinskih do brdskih krajeva.

U ljekovite svrhe upotrebljavaju se svježi ili osušeni listovi (Plantaginis lanceolatae folium) ili cijeli nadzemni dio biljke (Plantaginis lanceolatae herba).

Kemijski sastav

Glavne aktivne tvari u listovima su trijeslovine, sluzi (polisaharidi), glikozidi iridoida (biciklički terpeni) među kojima su najzastupljeniji  aukubin, katalpol i asperulozid. Sadrži i fenilkarbonske kiseline (klorogenska), flavonide (apigenin, luteolin), trijeslovine, saponine, silicijevu kiselinu i mnogo mineralnih tvari. Značajnu ulogu u farmakološkoj aktivnosti ima i verbaskozid, kafeoil-feniletanoidni glikozid.

Svojstva i djelovanje

Primjena trpuca u narodnoj medicini oduvijek je bila vrlo široka. Iznutra se upotrebljavao kod bolesti dišnih putova, upala mjehura, bolesti debelog crijeva, mokrenja u krevet, jetrenih bolesti, želučanih grčeva, proljeva i kao diuretik. Izvana se primjenjivao za liječenje rana, kod furunkula, upala spojnica oka i za zaustavljanje krvarenja.

Danas se droga dobivena od listova najviše koristi kod upala sluznice ždrijela i usne šupljine te protiv kašlja (akutni i kronični bronhitis i kronična opstruktivna plućna bolest). Upotrebljava se i u liječenju čira na želucu te kao antibakterijsko sredstvo kod upale crijeva. Za vanjsku primjenu preporuča se pri upalnim promjenama kože i sluznice, za liječenje rana koje teško zacjeljuju i kod hemoroida.

Bakteriostatsko i baktericidno djelovanje trputca najviše se povezuje s aukubinom koji djeluje protiv različitih bakterija (Staphylococcus aureus), a ujedno štiti i tkivo jetre. Značajni udjeli iridoida važni su i za imunomodularno djelovanje koje se također pripisuje ekstraktima trputca. Prisutne sluzi dodatno štite sluznicu dišnog sustava.

Protuupalni i spazmolitički učinak posljedica su djelovanja flavonoida i verbaskozida. Specifične protuupalne učinke ostvaruje flavonoid luteolin koji aktivira antioksidativne enzime. Spazmolitička aktivnost luteolina i verbaskozida dokazana je i pokusima na zamorcima. Tom je prilikom utvrđeno da upravo te dvije supstancije inhibiraju kontrakcije ciljano izazvane pomoću acetilholina. Aukubin i katalpol nisu u tom eksperimentu pokazali nikakvu aktivnost.

Sluzi kao biološki aktivne tvari djeluju antiflogistično, pa se biljke koje ih sadrže primjenjuju iznutra i izvana. Kod uskolisnog trputca, te sastavnice pridonose njegovom umirujućem djelovanju, pa se stoga i upotrebljava za ublažavaje simptoma upala u usnoj šupljini, grlu i traheobronhijalnoj sluznici.

Antibakterijska aktivnost posljedica je djelovanja aukubigenina, aglikona iridoida koji nastaje enzimskom hidrolizom tijekom procesa sušenja lista pri sobnoj temperaturi. Budući da se zagrijavanjem ti hidrolitički enzimi dezaktiviraju, pretpostavlja se da je kaša od usitnjenog lišća djelotvornija u tretmanima rana, nego infuz ili dekokt.

Antioksidativno djelovanje i suzbijanje djelovanja slobodnih radikala uskolisnog trputca posljedica su djelovanja luteolina i verbaskozida.

Adstringentni učinak povezuje se s prisustvom trijeslovina, zbog čega se trputac u narodnoj medicini upotrebljava kod dijareje i hemoroida.

Pripravci i doziranje

Trputac se najčešće koristi za liječenje i ublažavanje suhog kašlja koji nastaje kao posljedica infekcija i iritacija u dišnim putovima, i to u obliku čajeva, tableta i sirupa. Najčešće se koristi sirup koji je posebno omiljen kod djece.

Preporučena dnevna doza je 3-6 g droge (tri puta na dan) ili odgovarajuća količina nekog od galenskih oblika. Za djecu od 1-4 godine preporuča se 1-2 g na dan, za djecu od 4–10 godina 2-4 g na dan, a za djecu stariju od 10 godina primjenjuju se iste doze kao za odrasle. Trputac i pripravci na njegovoj osnovi sigurni su za primjenu, ali se ne preporučuju astmatičarima u vrijeme astmatičnih napada.

 

Jaglac

Latinski naziv jaglaca Primula veris potječe od latinskih riječi primus (prvi) i ver, veris (proljeće). Ime kazuje da je biljka jedan od prvih vjesnika proljeća. Zbog toga su mu se u povijesti često pripisivala magična djelovanja. Tako se vjerovalo da može vezivati energiju Sunca i tjerati demone te pozitivno utjecati na čovjekovo zdravlje. Prema dostupnim povijesnim dokumentima njegova ljekovita svojstva, za razliku od trputca, nisu bila poznata u antičko doba. Prvi pronađeni zapisi potječu iz 15. stoljeća. U njima se jaglac spominje kao  Herba paralisis, jer se najviše koristio kao pomoć kod paraliza koje su nastajale kao posljedica moždane kapi. U nordijskoj mitologiji spominje se kao cvijet nimfa i patuljaka, a u sredozemnim knjigama o ljekovitom bilju prvenstveno kao sredstvo protiv gihta, ali i kao tonik za srce i liječenje rana. Kneipp ga je cijenio kao vrlo dobar lijek kod reumatskih tegoba i tegoba respiratornih organa.

Opis

Primula veris L. iz porodice Primulaceae je samonikla trajnica. U hrvatskom jeziku postoji nekoliko uobičajenih naziva za tu biljku. Najčešći su jaglac i jagorčevina, a radi lakšeg razlikovanja od drugih vrsta iz roda Primula koje se također nazivaju jaglac, koriste se i imena kao obični jaglac, proljetni jaglac, medicinski jaglac ili engleski jaglac. Primula veris L. ima kratki podanak i rozetu prizemnih listova, iz čijeg središta izbija više kratkih, 10 do 20 cm visokih cvjetnih stapki na čijim se krajevima nalazi po 5 do 12 žutih cvjetova, složenih u štitasti cvat. Cvjetovi su smješteni u zelenoj duguljastoj čaški. Listovi su dugoljasto jajasti, lagano se suzuju u peteljku, blago su nazubljenog ruba, bjelkasto vunasti na naličju.

Jaglac je rasprostranjen po najvećem dijelu Europe, a proširio se i po zapadnoj Aziji, Sibiru i Kavkazu. Raste u svijetlim listopadnim šumama, među grmljem, na livadama i šumskim čistinama. U Hrvatskoj raste na sunčanim livadama i grmovitim rubovima, prvenstveno u brdskim i gorskim područjima.

Kemijski sastav

Kao biljna droga koriste se osušeni podanak s vlaknastim korijenom (Radix Primulae) i osušeni cvjetovi (Flores Primulae) koji sadrže brojne biološki aktivne sastavnice.

Najvažniji za farmakološku aktivnost su glikozidni oblici triterpenskih saponina, primula kiselina A i protoprimulagenin A, te njihovi derivati kojih u podanku i korijenu ima oko 5–15%. Udio im varira ovisno o izvoru droge. Korijen sadrži i estere fenilglikozida primulaverin i primverin iz  kojih, pri razgradnji  s enzimom primverazom, nastaju esteri  metoksisalicilne kiseline koji drogi daju karakterističan miris.

U cvjetovima su značajnije zastupljeni flavonoidi i eterično ulje, dok saponina ima vrlo malo. U laticama ih gotovo i nema, a male količine (oko 2%) nalaze se u cvjetnoj čaški i u listovima. Stoga cvjetove treba brati zajedno s čaškom.

Svojstva i djelovanje

Ljekoviti pripravci jaglaca imaju raznovrsnu primjenu. U narodnoj medicini se koriste i korijen i cvijet, i to kod akutnih upala dišnog sustava i kroničnog bronhitisa, kod reumatskih  mišićnih tegoba, neuralgičnih i ostalih glavobolja, dismenoreje, zubobolje, opće slabosti, gihta, tjeskobe, nesanice, kroničnog zatvora. Jaglac se već stoljećima koristi i u kozmetici, i to kao sredstvo za bjelju i mekšu kožu.

Spektar primjene u službenoj medicini i farmaciji je, ipak, znatno uži, pa se pripravci jaglaca najviše primjenjuju za olakšavanje iskašljavanja i razrijeđenje sekreta kod katara gornjih dišnih putova. Čaj od jaglaca koristi se i zbog svojstva poticanja izlučivanja tekućine iz organizma (saponini i flavonoidi).

Najvažniju ulogu u ekspektorirajućem djelovanju jaglaca imaju saponini, koji se zbog svoje površinske aktivnosti u obliku monomolekularnog filma šire iz ždrijela na okolnu sluznicu respiratornog trakta i tako djeluju lokalno na razrjeđivanje i izlučivanje guste bronhijalne sluzi. Djelovanjem saponina jaglaca ujedno se pojačava pokretljivost cilijarnih resica bronhijalnog epitela čime se potiče uklanjanje sluzi. Stoga se pripravci jaglaca primjenjuju kao sekretomotorički i sekretolitički ekspektoransi pri bronhitisu, kašlju i prehladi za lakše iskašljavanje obilne sluzi iz respiratornog sustava.

Gotovi pripravci jaglaca gotovo se uvijek spravljaju u kombinaciji s drugim ljekovitim biljkama. Jaglac se pri tome najčešće miješa s timijanom i majčinom dušicom, zatim korijenom sljeza, korijenom sladića, plodovima anisa. Većina kliničkih studija djelotvornosti jaglaca odnosi se, također, na opise djelotvornosti kombinacije korijena jaglaca i majčine dušice ili timijana.

Pripravci i doziranje

Korijen i cvijet jaglaca koriste se u obliku čajeva ili gotovih ljekovitih pripravaka koji su dostupni najčešće u obliku sirupa. Kao dnevna doza preporučuje se 1 g korijena ili 3 g cvjetova jaglaca, odnosno odgovarajuća doza gotovog pripravka. Za djecu mlađu od 10 godina primjenjuje se polovica doze za odrasle.

Pripravci jaglaca su u propisanim dozama sigurni za primjenu. Kod osjetljivih osoba mogu zbog iritacije sluznice izazvati želučane tegobe i mučninu, posebno pri nepropisnoj primjeni. Cvjetovi mogu kod nekih osoba izazvati pojavu alergije.

 

 

Islandski lišaj

Islandski lišaj nije cijenjen samo zbog svoje farmakološke aktivnosti. U nordijskim zemljama koristio se i kao hrana za ljude i životinje. Pripremao se kao povrće, mljeo u brašno i upotrebljavao za pečenje kruha. Od njega su se pripremali žele i pasta, pa čak i čokolada. Njegova ljekovita svojstva prvi su prepoznali Islanđani. Preporučivali su ga za plućna oboljenja. Koristio se u obliku tonika kod tuberkuloze i protiv proljeva. Za vanjsku primjenu koristio se kod rana koje teško zacjeljuju. Iako ga službena medicina nije uvijek visoko rangirala, danas je cijenjen kao pomoć kod kašlja i preopterećenih glasnica.

Opis

Islandski lišaj, Cetraria islandica (L.) Ach. iz porodice Parmeliaceae nije raščlanjen na korijen, stabljiku i listove, jer pripada u posebnu skupinu biljnih organizama. To je razgranati lišaj visine do 10 cm koji raste na tlu poput malog grma ili se penje po podlozi. Njegovo tijelo je posvuda iste građe i naziva se steljka. Steljka je slična listu, a s kratkim se končastim organima učvršćuje na površinu zemlje. Ogranci steljke su s gornje strane glatki, maslinastozeleni do smećkastomaslinasti, sa sitnim jamicama, a s donje svijetlozeleni do svijetlosivi. Na krajevima ogranaka steljke nalaze se plodišta. Za razliku od drugih lišajeva raste na tlu.

Ime biljke navodi na pogrešno mišljenje da ona raste samo na Islandu. To geografsko obilježje dobila je samo radi toga što je na Islandu, gdje lišaj također raste, prvi puta primijenjena kao ljekovita biljka. Lišaj uspijeva gotovo na cijeloj sjevernoj zemljinoj polutki. U nas je rijedak i ne smije se brati, a  raste u višim brdskim i planinskim područjima gdje se, u mnoštvu, često javlja u svijetlim i smrekovim šumama te na visinskim pašnjacima među kamenjem, naročito na otvorenim područjima koja su često pod utjecajem vjetra.

Kemijski sastav

Droga islandskog lišaja sastoji se od osušene steljke vrste Cetraria islandica (L.) Ach., a kao glavne djelatne tvari sadrži sluzi (polisaharide) i gorke tvari. Polisaharidi lihenin i izolihenin topljivi su u vodi, a u sastavu lišaja sudjeluju s udjelom od oko 50%. Lihenin građom sliči celulozi i topljiv je u vrućoj vodi, a hlađenjem daje galertu. Izolihenin je sličan škrobu i topljiv je isključivo u hladnoj vodi.

Aromatske lišajne kiseline gorka okusa (cetrarna i protocetrarna) i alifatske lišajne kiseline (protolihestearinska i usninska) vrlo su važne sastavnice lišaja zbog njihova antibiotičkog djelovanja. Droga sadrži i druge tvari poput pektina, vitamina B kompleksa i provitamina A. Među mineralima je najzanimljiviji jod za koji se pretpostavlja da je između svih kopnenih biljaka najzastupljeniji upravo u ovom lišaju.

Svojstva i djelovanje

U narodnoj medicini  islandski lišaj se koristio kod plućnih bolesti, kroničnih bolesti želuca, bubrega i mjehura, kao sredstvo za kašalj, sredstvo za pojačano izlučivanje mlijeka i sredstvo za jačanje. Za vanjsku primjenu koristio se kod rana koje teško zacjeljuju.

U farmaciji se danas primjenjuje kod upala sluznice u ustima i ždrijelu, te kod nadražujućeg kašlja koji se javlja kao njihova posljedica. Primjenjuje se i zbog umirujućeg i antimikrobnog djelovanja te poticanja izlučivanja želučanog soka, a preporuča se i kod pomanjkanja teka. Ljekovitost islandskog lišaja rezultat je farmakološke aktivnosti sluzi i gorkih tvari. Sluzi imaju blagi antiflogistični učinak na sluznice u ustima, ždrijelu i probavnim organima. Ublažavaju kašalj i olakšavaju simptome upale želuca i crijeva. Gorke tvari pojačavaju apetit, potiču metabolizam i okrepljuju tijelo. Lišajne kiseline djeluju antibiotički kod unutarnje i vanjske primjene.

Pripravci islandskog lišaja primjenjuju se kod svih vrsta prehlada, kod suhih nadražujućih upala usne šupljine i ždrijela, kod bronhalnog katara, kašlja, hripavca, prehlade s prekomjernom sluzi, kod svih oboljenja pluća kao i kod slabih pluća te sklonosti k prehladama pri najneznatnijim vremenskim promjenama ili promjenama mjesta s drugom klimom. Koriste se i kod upala sluznica probavnog sustava, kao sredstvo za jačanje organizma nakon iscrpljujućih bolesti i sredstvo za poboljšanje teka i probave.

Pripravci  i doziranje

Islandski lišaj se primjenjuje u obliku čaja pripremljenog od suhe droge ili nekog od gotovih farmaceutskih pripravaka. Za spravljanje čaja potrebno je 1,5–2,5 g droge preliti jednom šalicom vrele vode i pustiti da odstoji ili hladno macerirati. Za puni učinak potrebno je popiti tri šalice tako pripremljenog čaja na dan, ili uzeti odgovarajuću količinu gotovog pripravka.

Zbog mogućnosti nadražaja želuca i crijeva, ne preporuča se dugotrajna i obilna uporaba lišaja.

 

Literatura

  1. Grdinić V., Kremer D. Ljekovito bilje i ljekovite droge: farmakoterapijski, botanički i farmaceutski podaci, Hrvatska ljekarnička komora, 2009, 327-328.
  2. Toplak Galle, K. Hrvatsko ljekovito bilje. Mozaik knjiga, Zagreb,2001,172-173.
  3. Schafner W., Häfelfinger B., Beat E. Ljekovito bilje – kompendij, Leo-commerce, Rijeka, 1999, 132-133.
  4. Seelinger G, Merfort I, Schempp CM. Anti-oxidant, anti-inflammatory and anti-allergic activities of luteolin., Planta Medica, 14, 2008,1667-77.
  5. Fleer H, Verspohl EJ. Antispasmodic activity of an extract from Plantago lanceolatae and some isolated compounds. Phytomedicine, 14, 2007, 409-415
  6. Community herbal monograph on Plantago lanceolata L., folium, European Medicines Agency, EMA/HMPC/437858/2010
  7. Community herbal monograph on Primula veris L. and Primula elatior (L.) Hill, flos L., folium, European Medicines Agency, EMA/HMPC/64684/2007.
  8. Siems K, Jaensch M, Jakupovic J. Structures of the two saponins isolated from commercially available root extract of Primula sp., Planta Med. 64, 3, 1998, 272-4.
  9. Morozowska  Wesołowska M. In Vitro Clonal Propagation of Primula veris l. and Preliminary Phytochemical Analysis, Acta Biologica Cracoviensia Series Botanica, 46, 2004, 169–175
  10. Cetraria islandica(L.) Ach (Iceland Moss). ESCOP Monographs, Second  Edition, 2003, 286-288.
  11. Ingolfsdottir K, Jurcic K, Fischer B, Wagner H. Immunologically active polysaccharide from Cetraria islandica, Planta Med. 60, 6, 1994, 527-31

 

 

 


Email facebook twitter LinkedIn gbuzz
Banner