Vitamin C i imunitet

Email facebook twitter LinkedIn gbuzz
Autorica članka: doc.dr.sc. Darija Vranešić Bender, dipl.ing.

S dugogodišnjom reputacijom imuno-nutrijenta, jedan je od najatraktivnijih, najistraživanijih i prvi sintetski dobiveni vitamin

 
Vitamin C i imunitet

Vitamin C u tijelu ima brojne važne uloge: neophodan je u sintezi kolagena, pomaže u funkciji tjelesnog obrambenog sustava potičući aktivnost bijelih krvnih zrnaca i povećavajući razinu interferona, odgovor antitijela i lučenje hormona timusa. Nadalje, vitamin C pomaže apsorpciju željeza, a samim time i formiranje crvenih krvnih stanica, pretvara folnu kiselinu u njezin aktivni oblik, djeluje kao antihistaminik te na taj način može pomoći u olakšavanju simptoma alergija. Nerijetko se primjenjuje i nanošenjem na kožu, u okviru anti-aging terapije, u pripravcima koje nazivamo kozmeceuticima i nutraceuticima.

I moćna EFSA (European Food Safety Agency) odobrila je čak 16 različitih zdravstvenih tvrdnji za vitamin C, što samo potvrđuje njegovu iznimnu znanstvenu utemeljenost djelovanja i korist za ljudsko tijelo. Neke od tih tvrdnji izravno se ili neizravno vezuju i uz imunitet, pa se tako za pripravke koji sadrže barem 15% PU vitamina C mogu koristiti tvrdnje: „vitamin C pridonosi normalnoj funkciji imunološkog sustava“ te „vitamin C pridonosi zaštiti stanica od oksidativnog stresa“, a za pripravke koji sadrže dozu od 200 mg vitamina C može se koristiti tvrdnja „vitamin C pridonosi održavanju normalne funkcije imunološkog sustava za vrijeme i nakon intenzivne tjelesne aktivnosti“.

Mehanizmi djelovanja na imunitet

Vitamin C pridonosi obrambenoj sposobnosti organizma, jer pruža podršku za različite stanične funkcije urođenog i stečenog imuniteta. Vitamin C pridonosi održanju funkcije epitelne barijere koja štiti od patogena i promovira obranu kože i sluznica od oksidativnih reakcija te tako štiti od okolišnog oksidacijskog stresa. Taj snažni antioksidans topljiv u vodi nakuplja se u fagocitima i neutrofilima i može potaknuti kemotaksiju, fagocitozu, generiranje reaktivnih kisikovih spojeva i posljedično promovira uništavanje mikroba. Potreban je i u apoptozi i uklanjanju potrošenih neutrofila s mjesta infekcije za što su odgovorni makrofagi te tako umanjuje nekrozu i potencijalna oštećenja tkiva. Uloga vitamina C za limfocite je manje jasna, no pokazano je da potiče diferencijaciju i proliferaciju B- i T- stanica, vjerojatno na razini regulacije gena.

Nedostatak vitamina C rezultira smanjenom imunošću i povećanom sklonošću infekcijama. Nadalje, infekcije značajno utječu na razinu vitamina C uslijed pojačanog upalnog odgovora i metaboličkih zahtjeva. Također, čini se da dodatna primjena vitamina C pridonosi prevenciji i terapiji respiratornih i sustavnih infekcija. Profilaktička primjena u svrhu prevencije infekcija zahtijeva unos vitamina C koji održava poželjno zasićenje plazme, a to su vjerojatno doze od približno 200 mg. Na taj se način postiže optimalna razina vitamina C u stanicama i tkivima. Nasuprot tome, terapijski pristup infekcijama zahtijeva značajno više doze od jednog ili više grama, podijeljeno u više dnevnih doza, ili u obliku pripravaka s postupnim otpuštanjem. Više doze potrebne su da bi se kompenzirao pojačani upalni odgovor i metabolički zahtjevi.

Brojni učinci vitamina C temelje se na ulozi kofaktora za cijelu skupinu biosintetskih molekula koje utječu na regulaciju gena, poglavito enzima monooksigenaza i dioksigenaza. Ti enzimi uključeni su u sintezu kolagena, karnitina, kateholamina (npr. norepinefrina i vazopresina). Ti enzimi igraju ulogu i u transkripciji gena i epigenetskoj regulaciji.

Iako je glavnina istraživanja o utjecaju vitamina C na imunitet provedena unatrag dva do tri desetljeća, taj imuno-nutrijent još uvijek intrigira znanstvenike. Tako je prije dvije godine British Journal of Nutrition objavio istraživanje japanskih znanstvenika, provedeno na laboratorijskim životinjama, koje je pokazalo kako dugotrajni unos visoke doze vitamina C može pomoći u očuvanju funkcije imunološkog sustava tijekom starenja. Istraživanje je provedeno na miševima s deficitom vitamina C koji su svakodnevno, tijekom jedne godine dobivali dodatke tog vitamina. Jedna skupina dobivala je vitamin C u dozi od 20 mg/kg na dan, koja je bila osmišljena tako da odgovara preporučenom unosu za ljude, a koji u Japanu iznosi 100 mg vitamina C na dan. Druga skupina dobivala je deset puta višu dnevnu dozu – 200 mg vitamina C po kilogramu tjelesne mase. Rezultati su pokazali da je visoka doza vitamina C usporila propadanje timusa miševa, te je održala funkciju te žlijezde za koju je poznato da nakon puberteta počinje polako propadati. Inače, tzv. kronična involucija timusa smatra se jednim od glavnih čimbenika koji pridonose slabljenju imunološkog sustava tijekom starenja. U usporedbi sa skupinom miševa koji su dobivali nižu, preporučenu dozu vitamina C, kod onih koji su dobivali više tog vitamina primijećen je i znatno veći broj bijelih krvnih stanica u perifernoj krvi.

Antiinfektivni učinci vitamina C

Vitamin C ima živopisnu povijest, a imena koja se najčešće spominju su Albert Szent-Györgyi, James Lind, Linus Pauling, no bilo je i drugih „igrača“ koji su vizionarski utrli put primjeni vitamina C. Jedan od njih je i gotovo nepoznati Alfred Hess koji je davne 1920. sumirao seriju rezultata obdukcije u sljedeće napise; „pneumonija, lobularna ili lobarna jedna je od najčešćih komplikacija skorbuta i uzročnik smrti“ te „sekundarne pneumonije, obično bronho-pneumonije često se javljaju u mnogim slučajevima epidemije skorbuta i predstavljaju vodeći uzrok smrti“. Kasnije je komentirao da je „infantilni skorbut zapravo nedostatak antiskorbutskog faktora (vitamina C) koji vodi k razvoju skorbuta i istodobno predisponira razvoj infekcija (posebice onih respiratornog sustava)… slična podložnost infekcijama susreće se i kod skorbuta u odrasloj populaciji“.  Na samome početku 20. stoljeća, poljski biokemičar Casimir Funk, otac kovanice „vitamin“ primijetio je kako je epidemija pneumonije u Sudanu nestala uvođenjem terapije protiv skorbuta (vitamina C) koji se pojavio istodobno s pneumonijom.

Zbog tih ranih opažanja u prvim znanstvenim studijama, nedostatak vitamina C povezivao se s pneumonijom. Nakon identifikacije molekule, brojne su se studije usmjerile na primjenu vitamina C kod različitih infektivnih bolesti. Čak 148 studija provedenih na laboratorijskim životinjama pokazalo je da vitamin C ublažava ili prevenira infekcije izazvane bakterijama, virusima i protozoama. Ipak, najviše se istraživanja bavilo običnom prehladom.

Utjecaj vitamina C na prehladu

Godine 1970. dvostruki nobelovac Linus Pauling, napisao je knjigu o vitaminu C i običnoj prehladi. Također, objavio je i dvije metaanalize koje su ujedno bile i prve metaanalize u medicini. Tada je Pauling pronašao četiri placebom kontrolirane studije, iz kojih je izračunao da postoje snažni dokazi da vitamin C smanjuje „integrirani morbiditet“ prehlade. Pod tim terminom mislio je na ukupno breme učestalosti pobola i trajanje prehlade. Kasnije studije ipak su odvojile ta dva entiteta i dobila ponešto drugačije rezultate.

U proteklih 40 godina, veliki broj placebom kontroliranih studija proučavao je učinke dodataka prehrani s vitaminom C na prevenciju i liječenje prehlade. Primjerice, jedno nasumično, dvostruko–slijepo istraživanje pokazalo je da su osobe koje su uzimale 500 mg vitamina C svakodnevno, imale 66% niži rizik za pojavu 3 ili više prehlada u petogodišnjem periodu, u usporedbi s onima koji su uzimali 50 mg/dan vitamina C u obliku dodataka prehrani. Ipak, nisu svi rezultati istraživanja suglasni.

Odrasle osobe pate otprilike dva do četiri puta godišnje od simptoma prehlade, a djeca čak i češće.  Ipak, usprkos dugotrajnoj potrazi za adekvatnim lijekom, danas su nam dostupne samo indicije vezane uz profilaktičko i terapijsko djelovanje vitamina C na simptome prehlade. U razdoblju od 1971. 21 kontrolirana studija izvedena je s ciljem utvrđivanja djelovanja vitamina C u dozi od 1 g/dan i većoj, na simptome prehlade. Tim studijama nisu pronađeni čvrsti dokazi koji bi poduprijeli tezu dr. Linusa Paulinga da suplementacija vitaminom C smanjuje učestalost obične prehlade u općoj populaciji. No ipak, u svakoj od 21 studije, vitamin C je smanjio trajanje epizoda i učestalost simptoma prehlade za prosječno 23%.

Znanstvenici su se bavili i čimbenicima koji utječu na intenzitet djelovanja vitamina C. Pokazano je da unos vitamina C u dozi od 2 g/dan i više, polučuje blagotvornije djelovanje nego unos u dozi od 1g/dan. Jednako tako, zaključeno je da vitamin C ima jače djelovanje kod djece nego kod odraslih.

Revizijom 30 istraživanja, nasumičnih i ne-nasumičnih, koja u se bavila ulogom vitamina C u sprječavanju i liječenju obične prehlade, pokazalo se da unos vitamina C u dozi od 1 gram na dan tijekom nekoliko mjeseci ne dovodi do značajnog smanjenja učestalosti prehlade. Međutim, i kod istraživanja koja su pratila terapijski i onih koja su pratila preventivni utjecaj vitamina C na vrijeme trajanja simptoma, uočena je konstanta u smanjenju trajanja simptoma. Utjecaj vitamina C na smanjenje vremena prehlade kretao se čak do 39%. Također je nekim studijama pokazano da veće doze vitamina C (>1 g/dan) imaju jače djelovanje.

Često oralno uzimanje vitamina C neophodno je za povećanje plazmatske razine askorbinske kiseline te da bi se očitovao farmakološki učinak. Bubrezi resorbiraju sav vitamin C kad je dnevni unos između 60-100 mg/dan, a količina vitamina C u leukocitima saturira se na 100-200 mg/dan. Poznato je da prehlada smanjuje razinu vitamina C u leukocitima, što daje osnove za uzimanje dodataka prehrani s vitaminom C čak i u većim dozama (od 6 g). Rezultati farmakokinetičkih studija upućuju na to da dijeljenje dnevne doze i uzimanje vitamina C nekoliko puta tijekom dana, utječe na bolje održavanje plazmatskih razina askorbinske kiseline.

Ne treba zanemariti ni pet nasumičnih kliničkih studija koje su pokazale da se učestalost prehlade dvostruko smanjuje kod ispitanika koji su bili izloženi tjelesnoj aktivnosti pojačanog intenziteta. Tri studije provedene su na trkačima maratona u Južnoj Africi, jedna studija bavila se kanadskim vojnicima tijekom zimskih treninga, a peta studija djecom školske dobi u skijaškom kampu u Švicarskoj. Iz tih studija proizlaze zaključci da intenzivna tjelesna aktivnost u ekstremno vrućim ili ekstremno hladnim okolišnim uvjetima može biti indikacija za dodatnu primjenu vitamina C u svrhu prevencije prehlade.

Literatura:

Carr AC, Maggini S. Vitamin C and Immune Function. Nutrients. 2017 Nov 3;9(11).

Douglas RM, Hemila H, D'Souza R, Chalker EB, Treacy B. Vitamin C for preventing and treating the common cold. Cochrane Database SystRev. 2004(4):CD000980. 

Hemilä H.Vitamin C and Infections. Nutrients. 2017 Mar 29;9(4). pii: E339. doi: 10.3390/nu9040339.

Hemila H, Herman ZS. Vitamin C and the common cold: a retrospective analysis of Chalmers' review. J Am CollNutr 1995;14:116-23.

Padayatty SJ, Sun H, Wang Y, etal. Vitamin C pharmacokinetics: implications for oral and intravenous use. Ann Intern Med. 2004;140(7):533-537.  

Sardi W. Narrowscope of vitamin C review. PLoS Med. 2005;2(9):e308; authorreply e309. 

Sasazuki S, Sasaki S, Tsubono Y, Okubo S, Hayashi M, Tsugane S. Effectof vitamin C on commoncold: randomized controlled trial. Eur J ClinNutr. 2006;60(1):9-17.

 


Email facebook twitter LinkedIn gbuzz
Banner